LE PACTE DES LOUPS
Posljednjih par desetljeca su francuski filmasi, kriticari i ostali pripadnici kulturnog establishmenta kukali zbog toga sto domaca publika, a s njom i ostatak Evrope, prednost daje holivudskom komercijalnom smecu nasuprot umjetnosti i kvaliteti koju bi trebala simbolizirati kinematografija nastala u domovini sedme umjetnosti. U pravilu su pokusaji da se takvo stanje stvari promijeni, bilo da je rijec o bacanju drvlja i kamenja na "americki kulturni imperijalizam" od strane vladinih ministara, bilo da je rijec o uvodjenju trgovinskih kvota, imali nikakav ucinak. No, u posljednje vrijeme su se stvari pocele mijenjati nabolje - francuska publika sada bez problema ide u kina gledati domace filmove, te je normalna stvar da su holivudski superhitovi manje popularnih od domacih. Takvo se stanje stvari prenijelo i na ostatak Evrope, pa se sve vise govori o komercijalnoj renesansi francuskog filma, koja se konacno pocela odrzavati i na domaci repertoar. Tako smo u relativno kratkom vremenu imali prilike u kinima gledati cak dva francuska filma. Nakon Kassovitzevih GRIMIZNIH RIJEKA red je dosao na VUCJE BRATSTVO, visokobudzetnu kombinaciju akcije, horora i povijesne drame koju je potpisao Christophe Gans, nama poznat po prilicno hvaljenoj ekranizaciji kultnog stripa UBOJICA KOJI PLACE.
Radnja filma je inspirirana istinitim dogadjajima koji su se zbili sredinom 18. stoljeca u planinama centralne Francuske, gdje se dan-danas prepricava legenda o "zvijeri iz Gevoudana" koja je tokom par godina masakrirala stotinjak ljudi, a da joj nitko nije mogao uci u trag. Glasine u neuhvatljivom cudovistu su stigle do Pariza, pa kralj Louis XV u Gevoudan salje svog posebnog izaslanika - viteza de Fronsaca (Le Bihan) - ciji je zadatak da nakon hvatanja zvijer preparira i posalje je na dvor. De Fronsac je iskusni prirodoslovac koji je proputovao svijetom te, kao i vecina intelektualaca svog doba, prigrlio racionalisticki svjetonazor, pa je za njega rijec o najobicnijem vuku kojeg su praznovjerje, bujna masta i nesposobnost lokalnih vlasti pretvorile u neuhvatljivo cudoviste. No, kada jednom stigne u Gevoudan, ispostavit ce se da je cijeli slucaj daleko kompliciraniji te ce mu dobro doci borilacke vjestine njegovog vjernog pratitelja Manija (Dacascos), Indijanca s kojim se sprijateljio za vrijeme sedmogodisnjeg rata u Kanadi. De Fronsacov boravak u Gevoudanu se pretvara u jos vecu pustolovinu kada upozna dvije lijepe zene koje ce mu, svaka na svoj nacin, osvojiti srce - jedna od njih je kci lokalnog velikasa Marianne de Morangias (Dequenne), a druga Sylvia (Bellucci), egzoticna talijanska prostitutka za koju se ispostavi da se nimalo slucajno nije pojavila u Gevoudanu.
Jedan od razloga zbog kojih se francuska kinematografija naglo revitalizirala jest i u tome sto se bila pojavila nova generacija filmasa - mladi ljudi koji, liseni snobizma i predrasuda svojih prethodnika, bez ikakvog ustrucavanja inspiraciju nalaze u, MTV-ju, hongkonskim akcijadama, japanskim mangama i slicnim oblicima popularne kulture. U tome se mozda previse i ne razlikuju od svojih holivudskih kolega, ali rezultati njihovih napora su u pravilu bolji, i to zbog toga sto im ostvarenja, usprkos svih tih utjecaja, zadrzavaju lokalni "stih", a originalnost i inteligencija nije zrtvovana ustajaloj bruckheimerovsko-spielbergovskoj formuli, odnosno licemjerju "politicke korektnosti". Gans u svom filmu VUCJE BRATSTVO predstavlja upravo primjer uspjesnog spajanja evropske kulture sa spektaklom holivudskog tipa. S jedne strane, prica je inspirirana stvarnim dogadjajima, a radnja u potpunosti stavljena u povijesni kontekst Francuske u drugoj polovici 18. stoljeca, gdje su drustvene proturjecnosti i tinjajuci sukob izmedju dekadentnog plemstva i sve mocnije burzoazije, koji ce eskalirati u revoluciji, nasle svoj izrazaj u ideoloskim sukobima koje simbolizira nastojanje glavnog junaka da se racionalizmom suprostavi praznovjerju. S druge strane, Gans je ovaj film shvatio kao izvrsnu priliku da u film ubaci sve ono sto ga je odusevljavalo u ostvarenjima njegovih uzora, bilo da je rijec o Spielbergovim RALJAMA, DOSJEIMA X ili akcijadama Johna Wooa. Zbog toga je VUCJE BRATSTVO prilicno tesko zanrovski definirati - taj je film istovremeno povijesna melodrama, horor, triler, ali i klasicna akcijada. I neki iskusan reziser bi se tesko snasao u toj zanrovskoj dzungli, ali Gans nekako uspijeva pohvatati sve konce i sve proturjecne elemente sklopiti u suvislu cjelinu.
Naravno, bit ce i onih koji ce biti pomalo razocarani filmom, sto ne iznenadjuje, jer je VUCJE BRATSTVO, iako prilicno dojmljiv film, ipak daleko od remek-djela. I dok je u cisto tehnickom smislu film savrsen - akcijske scene su besprijekorno koreografirane, a Francuska 18. stoljeca besprijekorno rekonstruirana zahvaljujuci odlicnoj scenografiji i kostimografiji te glazbi Josepha Lo Duce (nama poznatom po radu na HERCULESU i XENI), dotle scenarij nije bas najispeglaniji, tako da film prakticki zavrsava na kraju druge trecine, da bi ga ne bas najuvjerljiviji deus ex machina obrat produzio za nekih cetrdesetak minuta. Nadalje, ni gluma nije bas na visini - Samuel Le Bihan nije bas najbolji izbor za protagonista, s obzirom da je njegov lik ne samo u sjeni mnogo dojmljivijeg Marka Dacascosa, nego i niza epizodista, medju kojima je svakako najdojmljiviji Vincent Cassell, nasoj publici poznat kao junak DOBERMANA i GRIMIZNIH RIJEKA. Sto se muske publike tice, njoj ce vjerojatno najdulje u sjecanju ostati zanosna Cassellova supruga Monica Bellucci, pogotovo stoga sto se u nekim scenama pojavljuje bez odjece, pa mozda i nece biti tako vazno sto je njen lik dramaturski nedoradjen. No, usprkos svih tih nedostataka, kada se sve zbroji i oduzme VUCJE BRATSTVO je film koji itekako treba preporuciti, i to ne samo zato sto pruza dobrih dva i pol sata zabave. Taj je film jos jedan dokaz da i Evropljani, kada im se da prilika, znaju tuci Hollywood njegovim vlastitim oruzjem.
(c)2001 Dragan Antulov
Baza podataka, programiranje i HTML konverzija su Copyright (c)1999,2002 Krešimir Kos