THE GENERAL
Slicno kao i velike Hrvatine kojima je iz Kanade i Australije Tudjmanova Hrvatska izgledala kao olicenje utopije, tako je i Hollywood desetljecima romantizirao smaragadni otok. No, filmovi koji dolaze u posljednje vrijeme nam donose nesto objektivniju i stvarnosti blizu sliku o drzavi radi koje je poginuo Michael Collins. Sve donedavno, Republika Irska je bila jedna od najzaostalijih zemalja Evrope, ciji su stanovnici uzivali zivotni standard bio cak ispod razine nekih real-socijalistickih zemalja, a ciji je drustveni zivot bio pod zeljeznim stiskom svemocne i ultrakonzervativne Katolicke crkve. U takvim uvjetima je bilo normalno da veliki broj mladih Iraca put iz siromastva pronadje na naizgled najlaksi i najbrzi nacin - baveci se kriminalom. Ali samo jedan od njih je postao legenda za svojeg zivota - Martin Cahill, sef bande provalnika i pljackasa banaka koja je desetljecima irsku policiju bacala na koljena. Medju mnogobrojnim Cahillovim zrtvama svojevremeno se nasao i poznati reziser John Boorman, iz cijeg je dublinskog stana Cahill ukrao zlatnu plocu s glazbom iz filma OSLOBADJANJE. Od tog trenutka Boorman je poceo razmisljati o tome da snimi film o Cahillovom zivotu, sto je i ostvareno cetiri godine nakon Cahillove smrti.
Radnja zapocinje godine 1994. kada Martin Cahill (Gleeson) ispred svoje kuce pada kao zrtva usamljenog atentatora. Nakon uvoda nas reziser postupno vraca u proslost kako bismo se upoznali s Cahillovom prosloscu i dogadjajima koji su ga doveli do te tocke. Odrastao u notorno siromasnom naselju, mladi je Martin bio prisiljen krasti da bi prezivio, sto ga dovuklo do popravnog doma. Tamo je zahvaljujuci svecenicima-pedofilima ne samo stekao trajnu averziju prema svim drustvenim institucijama, nego i odabrao karijeru koja ce ga uciniti legendom. Godinama kasnije, nakon sto je posljednji put izasao iz zatvora, Martin zajedno sa Noelom (Dunbar) i Garyjem (McGinley), svojim pajdasima iz kvarta, zapocinje seriju provalnih kradja i oruzanih pljacki. Cahill je prilicno dobar u svom poslu te s vremenom pocinje tako zaradjivati basnoslovne iznose, ali zato svakog tjedna svejedno odlazi pokupiti svoju naknadu za nezaposlene, samo zato da bi se narugao policiji i birokraciji. Momci u plavom nisu jedina institucija kojoj je Cahill stao na zulj - pravila Crkve krsi tako sto otvoreno zivi u trojnoj zajednici sa suprugom Frances (Doyle) i njenom sestrom Tinom (Ball), a IRA-i se ne svidja to sto je Cahillova banda opljackala naizgled nesavladivu draguljarnicu od koje je cak i ta organizacija bila odustala. No, iako mu i drzava, policija, banke i IRA cine sve da zagorcaju zivot, Cahill je, cini se nezaustavljiv, i svaki njegov pothvat, bilo da je rijec o provali i oruzanoj pljacki, je spektakularniji i drskiji od onog prethodnog. Policijski inspektor Kenny (Voight), Cahillov vjecni suparnik i poznanik iz kvarta koji nije odustao od toga da kriminalca izvede na pravi put, ga ocajnicki pokusava nagovoriti da se ostavi kriminala, ali ga Cahill ne slusa i organizira veliku kradju skupocjenih Vermeerovih slika. No, kada dodje vrijeme da se slike unovce, ispostavi se da su slike previse "vruce" da bi ih itko otkupio. I dok svi misle da je Cahill zagrizao vise nego sto moze progutati, Cahill se odlucuje za nesto nezamislivo za irskog katolika - prodati slike protestantskim milicijama s druge strane granice.
Iako je Boorman svoju reputaciju izgradio na u vizualnom smislu revolucionarnim, ali ponekad i hermetickim filmovima kao POINT BLANK i OSLOBADJANJE, svi oni koji od GENERALA ocekuju nekakvo "umjetnicarsko" preserevanje ce biti ugodno iznenadjeni. Boorman se, nakon uvoda koji je razrijesio sve dileme o sudbini glavnog junaka, zadovoljio time da film snimi u crno- bijeloj tehnici (koja je iz nekih nepoznatih razloga kolorirana za potrebe hrvatskog video-trzista), ocigledno uvjeren kako ce sama zbivanja na ekranu biti dovoljno fascinantna cak i ako budu ispricana na najkonvencionalniji nacin. Sam je film sniman na originalnim lokacijama, uz dosta kontroverzi i protivljenja Cahillovih zrtava koji su drzali da ce film glorificirati kriminalca. U neku ruku kriticari su u pravu - Cahill u filmu ispada kao lik dostojan epskih dimenzija i cije ekscentricno ponasanje i izvrgavanje ruglu svih licemjernih drustvenih institucija ne moze a da ne pobudi simpatije medju gledateljima. Za to najvece zasluge ima izvrsni irski glumac Brendan Gleeson (nama najpoznatiji kao Gibsonov suradnik u HRABROM SRCU), koji je svojom gojaznoscu i procelavoscu predstavljao antitezu holivudske zvijezde, ali zato svom liku dao humani i nadasve uvjerljiv image obicnog i u sustini bezazlenog covjeka. Zahvaljujuci tome lik Cahilla ispada simpatican cak i u trenucima kada cini nimalo bezazlene stvari - poput prijetnji i pokusaja ubojstava, odnosno nevjerojatno okrutnog zlostavljanja suradnika osumnjicenih za izdaju. Boormanov scenarij, na zalost, ne uspijeva dovoljno jasno odrediti ovu dvojnost Cahillove licnosti, pa je zato u film ubacen lik policijskog inspektora koji bi trebao biti moralna vertikala i ciji ce konacni neuspjeh u preodgajanju kriminalca biti predznakom tragedije. Jon Voight koji je s Boormanom posljednji put suradjivao cetvrt stoljeca ranije na snimanju OSLOBADANJA savrseno se snalazi u ovoj ulozi i prilicno dobro vlada irskim naglaskom. Na zalost, njegova uloga (iako je djelomicno temeljena na Jerryju O'Carrolu, detektivu koji je Voightu sluzio kao savjetnik prilikom snimanja) se cini malo preumjetnom. Koliko je za to kriva sama Cahillova biografija, a koliko Boormanov selektivni pristup cinjenicama (poput one da je Cahill stradao ne zbog petljanja sa sjevernoirskim lojalistima nego zbog toga sto je od IRA-e pokusao preuzeti trgovinu drogom), nije toliko bitno, ali se GENERAL cini ipak nesto slabijim filmom nego sto je trebao biti. No, kada se sve zbroji i oduzme, ipak je rijec o vise nego dobrom filmu cija tragicna ali i fascinantna prica moze biti relevantna i za neke nama daleko blize prostore.
(c)2001 Dragan Antulov
Baza podataka, programiranje i HTML konverzija su Copyright (c)1999,2002 Krešimir Kos