ALMOST FAMOUS
U danasnjem Hollywoodu malo je filmasa koji se mogu ponadati tome da snimaju ostvarenja autobiografskog karaktera. Jedan od takvih sretnika je Cameron Crowe, novinar, knjizevnik, scenarist i reziser koji je svoj talent u 80-tim bio pokazao u scenariju za kultni FAST TIMES AT RIDGEMONT HIGH, da bi 90-tih bio odgovoran za svojevrsni "grunge" manifest u romanticnoj komediji SAMCI, odnosno uvodjenjem fraze "Show me the money" zahvaljujuci JERRYJU MAGUIREU (kojeg su nekoc davno nasi distributeri prekrstili u IGRU ZIVOTA). Njegovo najnovije ostvarenje KORAK DO SLAVE takodjer je izazvalo dosta paznje kod kritike i publike, ali manje zbog samog Crowea koliko zbog nevjerojatnog uspjeha kojeg je dozivjela mlada glumica Kate Hudson okitivsi se "Zlatnim globusom" na samom pocetku karijere. Da nije tako stvorenog publiciteta, tesko je zamisliti da bi KORAK DO SLAVE imao kino-distribuciju, jer njegova tema vecem dijelu domace publike mnogo ne znaci.
Radnja filma zapocinje 1974. godine u San Diegu, gdje 15-godisnji William Miller (Fugit) zivi zajedno s majkom, profesoricom Elaine Miller (MacDormand) koja ne podnosi rock glazbu. No upravo je rock-glazba oblast u kojoj William, koji je kao cudo od djeteta preskocio nekoliko razreda, zaradjuje za zivot pisuci clanke za lokalne novine. Jednog dana William dolazi u dodir s utjecajnim rock-kriticarem Lesterom Bangsom (Hoffman), koji odlucuje postati njegov mentor te mu povjeri zadatak da napise clanak o rock-grupi "Black Sabbath". Za vrijeme koncerta William se upozna i sprijatelji s clanovima predgrupe "Stillwater" i zahvaljujuci tome dobija zadatak da tu grupu prati na turneji kako bi napisao clanak za prestizni casopis "Rolling Stone". Na uzas svoje majke William pristaje na tu pustolovinu, i ispocetka se to cini ugodnim zadatkom, ali ce se s vremenom ta idila poceti kvariti - prvo zbog toga sto se zaljubio u grupiku Penny Lane (Hudson), djevojku vodje grupe Russella Hammonda (Crudup), a zatim zbog toga sto mora birati izmedju prijateljstva s clanovima grupe i toga da svojim citateljima prenese objektivnu istinu o kvalitetu njihove glazbe.
Razlog zbog kojeg ce KORAK DO SLAVE mnogim gledateljima znaciti manje nego sto se to cini na prvi pogled jest u jednostavnom protoku vremena i cinjenici da u svijesti danasnjih generacija sedamdesete oznacavaju doba hedonizma i diska, a ne antiestablishmentske pobune koju je simbolizirao rock. Iz danasnje perspektive u kojoj su stari rockeri postali dio establishmenta relativno je lako cjelokupnu rock-scenu ranih sedamdesetih gledati kao jednu veliku prevaru kojoj su disco i punk stali na kraj. Cameron Crowe tom fenomenu pristupa s jednako ambivalentnim osjecajima kao i njegov alter ego, a moralna dilema - da li da na ekranu prikaze ono sto je istina, ili ono sto je srcu drago - odrazava se i na sam film. S jedne strane ne moze se reci da film nije autentican - sve Williamove pustolovine u ovom filmu su temeljene na njegovim iskustvima s urednistvom "Rolling Stonea", bracom Allma, grupom "Who", "Eagles" i mnogima drugima; Lester Bangs i urednik "Rolling Stonea" Ben Fong-Torres su stvarne osobe (iako disclaimer tvrdi da su svi likovi u filmu izmisljeni, s izuzetkom Penny Lane); velika paznja je posvecena kostimima, kao i autenticnoj glazbi ranih sedamdesetih, a Nancy Wilson se itekako brinula da "Stillwaterov" zvuk bude sto slicniji grupama koje su harale top-listima u tom razdoblju. S druge strane, Crowe je autenticnost filma kompromitirao blagim, gotovo asepticnim prikazom tamne strane rock- scene sedamdesetih - clanovi rock-grupa se svadjaju ali se uvijek mire; "groupie" djevojke uopce nisu bezdusno iskoristavane; cijela prica o drogama se svodi na bezazlenu "maricu" i pokoji luckasti, ali u sustini bezazleni "trip"; jedini overdose koji se dogadja u filmu nema nikave veze s drogama itd. Zbog svega toga nije bilo malo kriticara koji su KORAK DO SLAVE proglasili "rock'n'roll bajkom", ali u vecini slucajeva ta im odrednica nije smetala da filmu daju visoke ocjene, drzeci da holivudizacija rock'n'rolla sama po sebi nije izdaja umjetnicke vizije.
No, cak i ako prihvatimo da Crowe ima pravo kao sudionik i svjedok tih dogadjaja dati vlastitu sliku (koja moze i ne mora imati veze sa stvarnoscu), KORAK DO SLAVE je na cisto tehnickoj razini slabiji film nego sto je mogao biti. U nastojanju da od svojih pustolovina napravi koherentnu pricu Crowe stvara dramu tamo gdje drame ne mora biti - u obiteljskim razmiricama Millerovih, u Williamovim ocajnickim i prilicno dosadnim pokusajima da od Russella ishodi intervju, u "Rolling Stoneovom" odbijanju Williamove price. A ni humor u filmu nije bas na funkcionalnoj razini (od svih komicnih scena bolji su dijalozi u kojima se spekulira o buducnosti Micka Jaeggera ili hvali modem-tehnologija), o cemu najbolje svjedoci isforsirana scena u avionu, koja kao da je ispala iz neke tisucu puta reprizirane epizode MURPHY BROWN. Niti raspored likova nije bolji - neki od njih izgledaju napisani samo zato da film na spici ima "coolerska" imena i face kao sto su Anna Paquin, Fairuza Balk ili Jason Lee. S druge strane, mali Patrick Fugit se dobro snalazi u svojoj ulozi (iako bi Tobey Maguire, da je nesto mladji, izgledao mnogo primjereniji), slicno kao i Billy Crudup. Sto se Kate Hudson tice, njen "Zlatni globus" se cini sasvim zasluzenim - slicno kao i njena majka, nedostatak fizicke privlacnosti (barem u usporedbi s onim sto nam Hollywood obicno prodaje kao "dobar komad") savrseno je kompenziran neodoljivim sarmom i leprsavoscu, pogotovo u ulozi u kojoj se zivotna vedrina mijesa s tamnim tonovima.
KORAK DO SLAVE, usprkos svojim nedostacima i tome sto je ipak precijenjen,ne bi trebalo odbaciti, jer je rijec o profesionalno uradjenom i prilicno zabavnom ostvarenju koje ce priustiti ugodne trenutke cak i onima koji se ne pale na rock-glazbu ranih sedamdesetih.
(c)2001 Dragan Antulov
Baza podataka, programiranje i HTML konverzija su Copyright (c)1999,2002 Krešimir Kos