DANCER IN THE DARK
Lars von Trier mozda nije najbolji zivuci filmas, ali svakako bi se mogao smjestiti medju one najrazvikanije. To prije svega ima zahvaliti svojoj nevjerojatnoj sposobnosti stvaranja skandala i njihovoj naknadnog propagandnog eksploatiranja. Tako danas svatko tko se iole pokusava smatrati filmofilom mora biti upoznat s von Trierovom bizarnom filmskom sektom i njenim manifestom "Dogma 95". Von Trier je takodjer u povijest usao i kao prvi reziser koji je u sluzbenu konkurenciju kanskog festivala uvukao film koji sadrzava hardcore scene seksa. Ali, skandali umjesto da uniste von Trierovu reputaciju, samo su je poboljsali, i danski filmas je stekao milijunsku armiju poklonika te kriticare spremne da svaki njegov film nazovu remek-djelom. Slicna stvar se dogodila i s njegovim najnovijim projektom PLES U TAMI, koji je von Trieru prosle godine donio drugu po redu "Zlatnu palmu". I taj dogadjaj su, naravno, obiljezili skandali. Prvo je mnoge iznenadila pomalo bizarna (ali za von Triera nimalo neuobicajena) odluka da film bude kombinacija klasicnog holivudskog mjuzikla i turbodepresivne drame snimljene u "Dogminom" stilu. Zatim je sve iznenadila von Trierova odluka da za glavnu zensku ulogu izabere popularnu islandsku pjevacicu Bjork (koja je u pocetku trebala samo napisati glazbu). Von Trier i Bjork se nisu bas najbolje slagali na snimanju - islandska pjevacica je nekoliko puta napustala projekt, von Trier ju je javno kritizirao preko medija da bi na prilikom dodjele kanske nagrade za najbolju zensku ulogu Bjork izjavila kako joj je ovo posljednji glumacki posao. Sam kanski trijumf bio je obiljezen zvizdanjem kojim je publika reagirala na dodjelu nagrada, a to se poslije odrazilo i na kritiku u ostatku svijeta, koja, za razliku od nekih prethodnih slucajeva, nije bila toliko jednodusna u pohvalama. Nas distributer se PLES U TAMI usudio poslati u nasa kina gotovo godinu dana nakon kanske premijere, (pogresno) racunajuci da bi komercijalni ucinak filma bio bolji nakon ocekivanih "Oscara".
Radnja filma se dogadja 1964. godine u malom gradu u americkoj saveznoj drzavi Washington. Selma (Bjork) je ceska imigrantica i samohrana majka koja danonocno radi u lokalnoj tvornici kako bi uzdrzavala svog sina Genea (Kostic), te je spremna na svakojaka odricanja. Jedini bijeg od sumorne svakodnevnice joj predstavlja strast prema holivudskim mjuziklima, koja se manifestira i u tome sto zajedno sa svojom najboljom prijateljicom Kathy (Denevue) sudjeluje u probama za amatersku produkciju mjuzikla "Moje pjesme, moji snovi". No, s vremenom Kathy primjecuje kako je Selma pocela rapidno gubiti vid, a razlog za to je dobro cuvana tajna koju ce Selma povjeriti svom stanodavcu Billu (Morse), koji radi kao lokalni policajac. Selma gubi vid zbog urodjene genetske mane koju je naslijedio njen sin, koji ce takodjer oslijepiti ukoliko do 13. godine ne bude isao na operaciju. Selma je mukotrpno radila u tvornici i ustedjela svaki dolar kako bi imala dovoljno novaca za operaciju. Bill ima svoju tajnu - zbog neisplacenih rata na hipoteku bi mogao izgubiti kucu i suprugu Lindu (Seymour) - te u Selminoj ustedjevini vidi rjesenje svojih problema. I dok Selma gubi vid i vezu sa stvarnoscu, kradja tog novca ce pokrenuti lanac dogadjaja koji ce zavrsiti tragedijom.
Za PLES U TAMI se moze reci da je znacajan film u karijeri Larsa von Triera jer je on njime svoju reputaciju ikonoklasta potvrdio tako sto je nakon svih mogucih prekrsio i vlastita, "Dogmina" pravila. Naime, dok vecina scena u filmu, snimljena u kvazidokumentaristickom stilu kamerom "iz ruke", gdje sumorne pejzaze americkog Sjeverozapada glumi Svedska, uistinu izgleda kao da su djelo sljedbenika "Dogme", dotle su plesni i glazbeni brojevi potpuna antiteza famoznog "Zavjeta cistoce". Snimljene s preko 100 video-kamera koje su pazljivo biljezila svaki pokret, i besprijekorno rezirane u maniri Stanleya Donena i Gene Kellyja, te scene su olicenje holivudske artificijelnosti i glamoura, dakle svega onoga protiv cega su von Trier i njegovi sljedbenici zapoceli pobunu (odnosno u sto su art-snobovski nastrojeni kriticari zeljeli povjerovati). Time je postignut ostar, gotovo brutalan kontrast izmedju sumorne i dosadne svakodnevnice s jedne, i bajkovitog svijeta maste s druge strane. Von Trier je majstorski uspio ta dva gotovo nespojiva stila spojiti u jednu cjelinu, a u cemu je imao i pomoc same Bjork, koja je od sasvim obicnih, svakodnevnih zvukova skladala glazbene brojeve omogucivsi tako da prijelaz iz "normalnog" u "mjuzikl" scene filma (problem na kojega ukazuju junaci filma) izgleda sasvim prirodno.
I dok je neosporno da je PLES U TAMI sa gledista stila besprijekoran film, dotle se po pitanju sadrzaja o tome moze dosta raspravljati, o cemu svjedoce mnogi ugledni kriticari koji su von Trieru dali palac dolje. Vec na samoj premijeri bilo je onih koji su napravili usporedbe s prethodnih von Trierovim trijumfom, LOMECI VALOVE, i pronasli neke zajednicke tocke koje bas i ne pokazuju danskog filmasa u najboljem svjetlu. Naime, u oba filma von Trierova zena je heroina ne bas najboljih mentalnih sposobnosti koja je radi osobe koju voli spremna na svaku mogucu zrtvu, koja ce ju na kraju dovesti do tragedije. Iz toga su neki izvukli dalekosezne zakljucke kako je von Trier zenomrzac te da su nevjerojatne kolicine ponizenja, stradanja i tragedija kroz koje prolaze njegove junakinje samo odraz njegovih vlastitih fantazija. S druge strane, neki su kriticari u ovom filmu pronasli demanti iskrivljene slike o Americi koju nam prodaje Hollywood, odnosno neskriveni protest protiv cinjenice da se u najrazvikanijoj demokraciji svijeta jos uvijek primjenjuje smrtna kazna. Argumente i jednima i drugima svakako daje to sto je potpuno neduzna i simpaticna heroina prisiljena trpjeti strahote u kolicinama kakve se rijetko kada srecu cak i u najturobnijim filmovima Abela Ferrare. No, upravo je tu i najveci problem PLESA U TAMI - von Trier je u tome jednostavno pretjerao i doveo scenarij na razinu ultrasentimentalne meksicke sapunjace, a o samoj uvjerljivosti da i ne govorimo. Tako s jedne strane gotovo larpurlatisticko stradanje kojem je podvrgnuta glavna junakinja izgleda kao cisti sadizam, dok se s druge strane von Trierov antiamerikanizam manifestira u svodjenju filma na jeftini politicki pamflet.
Von Trier je cak i u castingu napravio nekoliko promasaja. Dok je Bjork obavila vise nego dobar posao portretirajuci neduznu, gotovo retardiranu heroinu, dotle se za dobar dio glumaca ne zna sto tu zapravo rade. Dok je razumljivo da se von Trierov stalni suradnik Udo Kier moze pojaviti u maloj ulozi lijecnika, odnosno da pojava Joela Greya (CABARET) daje svojevrstan homage holivudskim mjuziklima, dotle nije jasno sto tu radi Catherine Denevue ili Peter Stormare, ciji su likovi manje-vise nepotrebni. Ipak, najneugodnije iznenadjenje od svih je David Morse, jedan od najpouzdanijih americkih karakternih glumaca, koji je bez nekog posebnog zara odglumio negativca s kompleksnim motivima, a i plesno-glazbena scena mu uistinu nije trebala. No, svi ti nedostaci ipak nisu takvi da bi se PLES U TAMI mogao nazvati neuspjehom. Ovaj pokusaj da se zastarjeli zanr mjuzikla predstavi novim generacijama u novom i bizarnom izdanju mozda nije najbolji film prosle godine, ali je svakako jedan od najzanimljivijih, te stoga zasluzuje da se preporuci cak i onim gledateljima koji nisu fanovi ekscentricnog danskog rezisera.
(c)2001 Dragan Antulov
Baza podataka, programiranje i HTML konverzija su Copyright (c)1999,2002 Krešimir Kos