Jedan od najtezih problema s kojim se susrece gotovo svako moderno drustvo jest masovna ovisnost od narkoticima, pa vec gotovo pola stoljeca taj neugodni dio svakodnevnog zivota u vecoj ili manjoj mjeri inspirira filmase. No, dok su se takvi filmovi uglavnom bavili zalosnim zivotnim sudbinama samih narkomana (oni "umjetnicki" ili angazirani) ili herojskom borbom policajaca protiv narko- dilera (akcijade za obicnu "raju"), vrlo je malo onih koji su tom problemu pokusavali pristupiti s vise razlicitih stajalista odnosno prezentirati ga u cjelini. Jedan od rijetkih projekata koji je u tome uspio jest PUT DROGE, britanska mini-serija koja je krajem 80-tih bila emitirana na JRT-u, i koja se problemom droge bavi kroz niz naizgled nepovezanih prica prikazuje svakidasnjicu narko- biznisa bilo da je rijec o pakistanskim seljacima koji zaradjuju za zivot uzgajajuci mak ili narkomanima u zapadnim gradovima koji krajnji proizvod njihovih napora sebi brizgaju u zile. Ta serija, jedna od najboljih prikazanih na nasim malim ekranima, zapala je za oko nekolicini holivudskih producenata i oni su se prije par godina odlucili za remake. Znajuci sto je Hollywood u stanju napraviti i najboljeg moguceg materijala, imali smo dobrih razloga za zabrinutost, ali samo do trenutka kada je taj projekt povjeren Stevenu Soderberghu, americkom reziseru koji je 1989. godine dobio "Zlatnu palmu" za SEKS, LAZI I VIDEO-VRPCE te nakon toga stekao reputaciju podilazenju publici nesklonog "nezavisnog" rezisera. Sam Soderbergh se u posljednjih par godina, preko ERIN BROCKOVICH i DALEKO OD SRCA, nastojao rijesiti te reputacije i uploviti u srednjostrujaske vode, a rezultat tih napora jest da mu je ove godine konzervativna Akademija dala "Oscar" za reziju TRAFFICA. Zahvaljujuci relativnoj brzini naseg distributera, hrvatska publika (koja se s jednako tako nagradjenim Soderberghovim projektom ERIN BROCKOVIH upoznala prije gotovo godinu dana) se imala priliku s TRAFFICOM upoznati gotovo u isto vrijeme kada su se dodjeljivale nagrade.
Kao i britanska serija,.i Soderberghov film ima slozeni zaplet koji se sastoji od tri naizgled nepovezane price. Prva se odvija u Tijuani, meksickom gradu na granici sa SAD u kojemu lokalni policajac Javier Rodriguez Rodriguez (del Toro), isto kao i njegov kolega Manolo Sanchez (Sanchez), nadopunjuju svoje skromne prihode radeci s obje strane zakona prije nego sto ih prilikom jednog takvog pothvata ne zapazi mocni sef federalne policije, general Salazar (Milian), te odluci iskoristiti njihove talente za svoj supertajni projekt protiv lokalnog narko-kartela. Na drugoj stranice, u susjednom San Diegu, agenti DEA Montel Gordon (Cheadle) i Ray Castro (Guzman) uspijevaju uhapsiti lokalnog narko-bosa Eduarda Ruiza (Ferrer) koji poslije, u zamjenu za imunitet, pristaje svjedociti protiv svog sefa Carlosa Ayale (Bauer); Ayalina trudna supruga Helena (Zeta- Jones) je sve dosada bila uvjerena kako je njen suprug bio nista drugo do ugledni biznismen, a sada je odjednom prisiljena zajedno s njegovim odvjetnikom Arniejem Metzgerom (Quaid) ponovno organizirati biznis ispocetka kako bi ga spasila od zatvora, a svoju obitelj od njegovih opakih poslovnih partnera. Na drugom kraju Amerike Robert Wakefield (Douglas), konzervativni sudac Vrhovnog suda drzave Ohio, upravo je od strane Predsjednika SAD imenovan za sefa Ureda za borbu protiv droge; zbog toga odlazi u Washington gdje bi se trebao upoznati sa situacijom prije nego sto preuzme novi polozaj i zbog toga na trenutak napusta obitelj, potpuno nesvjestan toga da je njegova 16-godisnja kci i odlicna ucenica Caroline (Christensen) odnedavno pocela konzumirati crack i heroin.
Izbor Soderbergha kao rezisera predstavljao je pun pogodak u slucaju ovog filma. Dok je Soderbergh ERIN BROCKOVICH, u nastojanju da sebe proda kao "srednjestrujaskog" rezisera, snimio u ortodoksnom stilu gotovo nimalo razlicitom od prosjecnog TV-filma, dotle je u slucaju TRAFFICA mnogo ozbiljnijoj i intrigantnijoj temi pristupio kao priliku da nevjernim Tomama dokaze kako je on jos uvijek onaj dobri stari "nezavisni" i "umjetnickom" stilu skloni dobitnik "Zlatne palme". Soderbergh se u ovaj projekt upustio s dosta zara, o cemu svjedoci da je osim kao reziser, radio kao i direktor fotografije. Ovo posljednje je bilo dosta dobar potez, jer je tako imao priliku putem razlicitih filtera i razlicite vrste filmske vrpec pojedine scene snimati u razlicitim bojama i tako stvarati razliciti ugodjaj; time se gledateljima omogucava da se snalaze kroz izuzetno slozeni zaplet koji se odvija na desetinama razlicitih lokacija i medju desetinama razlicitih likova. Tako u kadrovima koje prikazuju u korupciju ogrezli Meksiko dominira zuta boja; u scenama koje opisuju hladnu washingtonsku birokraciju dominira plava boja, a tek su one scene u kojima se prikazuje svakodnevni zivot americke srednje i visoke klase snimane u normalnim filterima. Pored vjestog koristenja fotografije, Soderbergh je koristio i danas popularnu "Dogminu" (iako je taj trend zapoceo Spielberg sa SCHINDLEROVOM LISTOM) tehniku snimanja "iz ruke" kako bi filmu dao dojam maksimalnog realizma i neposrednosti. Soderbergh se takodjer izvrsno snalazio sa sarolikom i pogolemom glumackom ekipom, pri cemu su "sitni" glumci kao Benicio del Toro (ciji je sporedna uloga zasluzeno nagradjena "Oscarom") i Miguel Ferrer mnogo bolje prosli od razvikanih Michaela Douglasa i Catherine Zeta-Jones. Izbor Erike Christensen kao "tatinog zlata" je takodjer pun pogodak - ne bas previse lijepa i ne bas previse mrsava Christensen mnogo je uvjerljivija od preeksponiranih i umjetnih americkih teen-zvijezda. U mnogim slucajevima glumci su svojom izvedbom postigli da cak i likovi koji bi trebali biti negativci izgledaju simpaticno, sto je pogotovo slucaj s Miguelom Ferrerom.
Ipak, ono po cemu TRAFFIC najvise odskace od holivudskih standarda jest u tome sto scenarij Stephena Gaghana (koji se samo djelomicno drzi Mooreovog predloska) jednoj prilicno ozbiljnoj i slozenoj temi prilazi iznoseci teze koje su u americkoj tvornici snova donedavno bile potpuna hereza. Naime, iako se Hollywood voli diciti svojim "liberalizmom" i "naprednim" stavovima, jednu od tekovina konzervativne administracije Georgea Busha Starijeg branio je s jedankim zarom kao i najtvrdji konzervativci - uvjerenje kako je droga takvo drustveno zlo koje se moze suzbiti samo najbrutalnijim mjerama represije, cak i po cijenu ugrozavanja temeljnih ustavnih sloboda i medjunarodnopravnog poretka. Gaghanov scenarij tu tezu dovodi u pitanje tvrdeci da se rat protiv droge ne moze dobiti, odnosno barem ne primjenom postojece politike - s jedne strane potraznja za drogom u SAD i zapadnim zemljama je prevelika da trzisni zakoni ne bi potencijalnom narko- dileru ili krijumcaru omogucili basnoslovne profite preko noci; s druge strane, globalizacija, moderni transport i brisanje granica tim istim krijumcarima su danas maksimalno olaksali posao; carinici i policajci koji ne podlegnu iskusenju korupcije su u borbi protiv krijumcara sputani birokratskim preprekama i uvijek preniskim budzetima, a ako jednog narko-bosa i uspiju privesti pravdi, netko drugi ce doci na njegovo mjesto. Soderbergh ovu prilicno depresivnu sliku upotpunjuje kvazidokumentaristickim scenama u kojima americki senatori (medju kojima su najpoznatiji republikanac Orrin Hatch i demokratkinja Barbara Boxer) te najvisi policijski, sudski i carinski sluzbenici glume sami sebe i naivnom, idealistickom sucu Wakefieldu iznose pravo stanje stvari, a realizam je upotpunjen i time sto je podzaplet s generalom Salazarom inspiriran istinitim dogadjaima od prije nekoliko godina. Gaghanov scenarij takodjer valja pohvaliti zbog toga sto, iznoseci dijagnozu, ne nastoji preporuciti terapiju, barem ne na uobicajeno propovjednicki holivudski nacin - i zagovornici potpune dekriminalizacije droge, kao i oni koji misle da se droga moze suzbiti odricanjem od demokracije i slobodnog trzista mogu pronaci argumente za svoj stav u ovom filmu.
Ipak, iako predstavlja neobicno iskreno djelo, TRAFFIC i nije bas bez nedostataka. Prije svega, Gaghan je, u nastojanju da skrati film i ucini ga probabljivijim za americko trziste, izmijenio dio zapleta i izbacio jedan od mozda najvaznijih elemenata cijele price o drogi - proizvodace, najcesce siromasne seljake u planinskim bespucima Treceg svijeta, kojima je uzgajanje maka i koke jedini nacin da prehrane svoju obitelj. Da se Gaghan drzao Mooreovog predloska, u tom slucaju jednostavno nije mogao izbjeci na to da ukaze kako barem dio odgovornosti za glad, siromastvo i besperspektivnost u tim zemljama dijeli samozadovoljni Zapad na celu sa SAD, a to je ocigledno bilo nesto s cime se i najliberalniji dio americke javnosti tesko moze suociti. Stoga je podzaplet s uzgajivacima droge zamijenjen s podzapletom smjestenim u Meksiko, koji je prikazan kao rupa ciji su svi stanovnici korumpirani do srzi. Iako je nekoliko meksickih likova prikazano sa simpatijama, nedostatak nastojanja da se rasirenost narko-hobotnice u Meskiku objasni socijalnim, ekonomskim i politickim prilikama (kao i time da i mocni sjeverni susjed za to ima svoj dio odgovornosti) stvaraju dojam kako su se Gaghan i Soderbergh umjesto toga posluzili otrcanim etnickim stereotipima koji granice s rasizmom. Jos jedan problem TRAFFICA jest i zavrsnica koja, u nastojanju da likovima uvali kakav-takav hepi end, pomalo odskace od uglavnom depresivnog tona koji prozima ostatak filma.
Ipak, kada se sve zbroji i oduzme, TRAFFIC je film koji se ne smije propustiti - neobicno iskren i profesionalno uradjen pokusaj da se govori o ozbiljnim problemima, likovima i situacijama koji su svakom od nas, na zalost, blizi nego sto bi to voljeli priznati.
(c)2001 Dragan Antulov
Baza podataka, programiranje i HTML konverzija su Copyright (c)1999,2002 Krešimir Kos