FREQUENCY
Svatko tko se upusta u cesto nezahvalan posao pracenja nacina na koji suvremeni Hollywood pristupa SF-u mogao je u posljednjem desetljecu primjetiti jedno bitno odstupanje od ranijih trendova. Naime, dok se nekad holivudski SF gotovo u pravilu izjednacavao s pricama o vanzemaljcima, putovanjima na daleke planete i drugim oblicima stare dobre space opere, danas toga vise gotovo i nema (uz casni izuzetak TV-proizvoda i njihovih filmskih izvedenica kao sto su STAR TREK i BABYLON 5), jer su se veliki studiji polakomili za aktualnijim temama kao sto su genetski inzenjering i virtualna stvarnost. Zed ljubitelja space opere vjerojatno dijele i ljubitelji jednog drugog podzanra SF-a - prica o putovanju kroz vrijeme. Dvadesetak godina nakon sto su imali prilike u klasicima kao sto su TERMINATOR i POVRATAK U BUDUCNOST oni se moraju zadovoljiti mrvicama s TV-stola. Njihove potrebe za vremenskim putovanjem na velikom ekranu bi, pak, s druge strane mogla zadovoljiti PRAVA FREKVENCIJA, SF-triler Gregoryja Hoblita koji je prije nekih godinu dana imao premijeru u SAD i dozivio oprecne reakcije od strane publike (koja ga je uglavnom ignorirala) i kritike (koja mu je dala pozitivne ocjene). Odnedavno isti film imamo prilike vidjeti u nasim kinima.
Radnja pocinje u ranu jesen 1999. godine kada suncev vjetar izaziva neobicno snaznu manifestaciju polarne svjetlosti na nocnom nebu iznad New Yorka. Njujorski policijski detektiv John Sullivan (Caviezel), radoholicar kojeg je zbog opsjednutosti poslom nedavno ostavila djevojka, nema bas previse vremena ni volje da se bavi nebeskim fenomenima, ali ce svejedno na trenutak izaci iz kolotecine kako bi se prisjetio traumaticnog dogadjaja od prije tridesetak godina. Tada, bas nekako u vrijeme kada je New York po prvi put bio izlozen snaznoj polarnoj svjetlosti, njegov voljeni otac i pozrtvovni vatrogasac Frank (Quaid) poginuo je u pokusavajuci izvuci skvotericu iz napustene zgrade u plamenu. Kako se Frank u slobodno vrijeme bavio radio-amaterizmom i s tim hobijem upoznao svog voljenog sina, sada odrasli John, u nastojanju da ponovno prozivi idilicne dane djetinjstva ponovno ukljuci stari radio-aparat. Na svoje veliko iznenadjenje s druge strane etera ga ocekuje dobro poznati glas - njegovog oca koji je ne samo ziv i zdrav, nego i prilicno dobro upoznat sa stanjem americkog prvenstva u bejzbolu 1969. godine. Nakon sto John uspije savladati nevjericu i shvatiti kako je u stanju komunicirati kroz vrijeme, odlucuje spasiti ocev zivot tako sto ga upozori na pozar. Trideset godina kasnije ispocetka skepticni Frank ipak poslusa upozorenje, ali godine 1969. godine John je svejedno traumatiziran smrcu roditelja u djetinjstvu. Naime, time sto je spasio oca pokrenuo je lanac dogadjaja koji je doveo do toga da njihova majka i supruga Julia (Mitchell) postane zrtvom serijskog ubojice. Dva Sullivana odlucuju svaki u svom vremenskom razdoblju uloziti napore kako bi uhvatili zlikovca.
Za Gregorya Hoblita, TV-rezisera koji je zahvaljujuci svojem radu na ZAKONU U LOS ANGELESU i NJUJORSKIM PLAVCIMA zaradio "Emmyje", moze se reci kako se konacno potvrdio kao pravi filmas. Nakon razocaravajuceg debija u ISKONSKOM STRAHU i ponesto atipicnog horora POSRNULI Hoblit je imao dosta srece da za svoj treci projekt uzme materijal Tobyja Emmericha, glazbenog direktora tvrtke "New Line" (i brata poznatog glumca Noaha Emmericha koji se pojavluje u sporednoj ulozi Johnovog prijatelja) kojemu je ovo prvi scenarij. I dok ce znanstveni puristi bez svake sumnje pronaci dovoljno razloga da Emmerichov materijal rastrgnu na komadice, ipak se mora priznati da je Emmerich problemu putovanja kroz vrijeme i svim implikacijama (ukljucujuci i famozni "djedov paradoks") pristupio mnogo ozbiljnije od vecine svojih holivudskih kolega. Emmerich se, na primjer, koristi najjednostavnijim i najuvjerljivijim metodom putovanja kroz vrijeme - umjesto egzoticnih i glomaznih strojeva koji prenose osobu imamo jednostavnu izmjenu informacija za koju je dovoljan najobicniji radio-aparat. Nadalje, Emmerich se drzi teze da svako petljanje po proslosti ima svoje posljedice u sadasnjosti i buducnosti, te da vrlo cesto i najbolje namjere mogu dovesti do nezeljenih posljedica.
No, Hoblita samo vremensko putovanje nije toliko fasciniralo kao koncept koliko prilika da se, slicno kao i u Koeppovom ODJEKU SMRTI, fantasticni zaplet smjesti u naizgled banalni ambijent americke radnicke klase, koja za Hollywood nije postojala u posljednje vrijeme. Hoblita je takodjer izgleda privukla i prilika da se kroz pricu o vremenskom putovanju malo razglaba o generacijskim razlikama i slavi obitelj kao jedini pouzdani oslonac svakog pojedinca. Hoblit vjesto montira scene iz 1969. i 1999. godine kako bi ostvario kontrast izmedju sadasnjosti u kojoj je glavni junak zivi sam u roditeljskoj kuci, istraumatiziran i nesretan te idilicne proslosti u kojoj se otac i majka beskrajno vole, a sve slobodno vrijeme provode sa susjedima uz pivo, rostilj i fanaticno navijanje za svoju omiljenu bejzbol-momcad "New York Metsa". To nastojanje da se ispjeva oda obiteljskim vrijednostima ponekad skrece u nepotrebnu patetiku (pogotovo u prilicno dirljivoj zavrsnici), ali isto tako daje priliku za neka domisljata rjesenja koja ce stvoriti prilicno efektne akcijske scene. Sto se glumaca tice, Dennis Quaid je vise nego dojmljiv u ulozi hrabrog, ali istovremeno i ranjivog vatrogasca; steta sto je PRAVA FREKVENCIJA propala na kino-blagajnama, jer taj vrlo dobar glumac (danas najpoznatiji po tome sto mu je Russell Crowe upropastio visegodisnji brak s Meg Ryan) u buducnosti tesko moze ocekivati glavne uloge dostojne njegovog talenta. Quaid je uspio zasjeniti i Jima Caviezela (TANKA CRVENA LINIJA) koji se ipak potrudio odglumiti frustriranog ali introvertiranog 30-godisnjaka. Ostatak ekipe je pristojno uradio posao - Shawn Doyle rutinski glumi negativca, Andre Braugher u ulozi policajca ne moze izbjeci usporedbe s likom Pembletona iz TV-serije ODJEL ZA UMORSTVA a Elizabeth Mitchell cemo umjesto kao gospodju Sullivan radije pamtiti po eksplicitnim lezbijskim scenama s Angelinom Jollie iz filma GIA.
Pored povremenog skretanja u patetiku, jedini ozbiljniji nedostatak filma jest to sto je Hoblit popustio pritisku producenata koji vjerojatno nisu mogli zamisliti SF-film bez skupih specijalnih efekata. Zato PRAVA FREKVENCIJA obiluje scenama punih cesto nepotrebne pirotehnike (i zato je vjerojatno lik Franka vatrogasac) koje skrecu paznju s likova i zapleta. S druge strane, PRAVA FREKVENCIJA se ipak mora preporuciti kao nesto sto dugo vremena nismo vidjeli - neobicno osjecajni, promisljeni i nadasve zanimljivi SF-film.
(c)2001 Dragan Antulov
Baza podataka, programiranje i HTML konverzija su Copyright (c)1999,2002 Krešimir Kos