GONE IN SIXTY SECONDS
Dobro je poznato da se filmovi se snimaju iz razlicitih motiva, ali rijetko koji naslov ilustrira takav fenomen kao sto je to slucaj s NESTALI ZA 60 SEKUNDI. Prvi film s takvim naslovom bio je djelo H.B. Halickija, koji je svoja iskustva kaskadera godine 1974. iskoristio kako bi snimio film kojem je bio producent, scenarist, reziser i glavni glumac. Doticno ostvarenje o kradljivcu automobila je steklo kult-status zahvaljujuci tome sto je za nekih 97 minuta trajanja u njemu razlupano 93 automobila. Sam Halicki vjerojatno nece uci u drustvo filmskih velikana, ali mu nitko ne moze osporiti da je filmove snimao ne za novac, nego iz ljubavi. To je potvrdio i time sto je poginuo prilikom snimanja treceg nastavka NESTALI ZA 60 SEKUNDI 1989. godine. Gotovo cetvrt stoljeca NESTALI ZA 60 SEKUNDI su pocasceni remakeom, ali su motivi producenta Jerryja Bruckheimera mnogo prozaicniji od onih Halickijevih. Naime, originalni Halickijev zaplet je Bruckheimeru izgledao idealan za tipicnu ljetnu akcijadu zahvaljujuci kojima su on i njegov pokojni kolega Don Simpson (TOP GUN, HRID, ARMAGEDON) zaradili milijarde u prethodna dva desetljeca. S obzirom na to kako Hollywood u svojim remakeovima tretira kultne filmove, nije tesko pretpostaviti da je americka kritika, koja je pljuvanje Bruckheimera pretvorila u svoj omiljeni sport, ovu najnoviju ljetnu akcijadu provukla kroz "topli zec" (cemu se pridruzio i kriticarska Internet-zvijezda Harry Knowles, tip kojemu mnogi spocitavaju da je previse mekan prema holivudskim blockbusterima). S druge strane, reziju je potpisao Dominic Sena, reziser koji se od ostalih videospotovskih junosa iz Bruckheimerove stale istice svojim efektnim prvijencem KALIFORNIA, pa se americke kritike ipak nisu smjele uzeti zdravo za gotovo.
Glavni junak ovog filma je Randall Raines (Cage), nekoc najbolji kradljivac automobila u Los Angelesu, koji je prije sest godina odlucio prekinuti karijeru kriminalca kako ne bi dao los primjer svom mladjem bratu Kipu (Ribisi). Na zalost, njegov se brat svejedno odlucio baviti istim poslom te postao clanom stare Randallove ekipe kojoj je poslodavac postao opaki britanski gangster Raymond Calitri (Ecclestone). Doticnom se nimalo ne svidi kada Kip uprska jednu od "narudzbi" te je Randall prisiljen vratiti se u Los Angeles kako bi Calitriju nadoknadio stetu te tako mladjem bratu spasio zivot. Calitri odbija novac i umjesto toga zahtijeva da Randall u njegovu sluzbu stavi svoj talent kako bi obavio izuzetno slozenu i tesku operaciju kradje automobila. Cilj je u roku od tri dana pokrasti pedeset automobila s tocno odredjenim specifikacijama. Iskusni Randall zna kako se toliki broj skupocjenih i prilicno uocljivih automobila diskretno moze "popaliti" jedino ako se posao munjevito obavi tokom jedne jedine noci. Stoga oko sebe okuplja svoju staru druzinu na celu sa svojim negdasnjim mentorom Ottom (Duvall) i bivsom kolegicom i djevojkom Sarom "Sway" Wayland (Jolie). Randallova ekipa pocinje slozene i detaljne pripreme za komplicirani prepad, ali im u tome ne smeta jedino konkurentske bande nego i policija na celu s detektivom Rolandom Castlebeckom (Lindo), kojemu je Randall prije sest godina bio umakao i koji je ovaj put odlucan u namjeri da ga strpa iza resetaka.
Posto je ovo ipak djelo Jerryja Bruckheimera, nije tesko pretpostaviti da mnoge od zamjerki kojima su americki kriticari obasuli ovaj film itekako drze vodu. Zaplet je prilicno jednostavan, isto kao sto su likovi kartonski, sto se pogotovo odnosi na glavni. Nicolas Cage kao da smatra da je s "Oscarom" zaradjenim za NAPUSTAJUCI LAS VEGAS dosegao glumacki zenit, odnosno da mu reputaciju nece nimalo umanjiti to sto za bijesne milijunske honorare u Bruckheimerovim filmovima tumaci jedan te isti lik. Jos je zalosnija stvar s jednako talentiranom Angelinom Jolie, ciji lik nam se smijesi s reklamnih plakata na istaknutom mjestu, a u filmu je gotovo nema. Da stvar bude gora, njena "bejboidna" pojava u nedvosmisleno macho-okruzju kradljivaca automobila (koji svoj plijen krste zenskim imenima) izgleda van vremena i prostora, sto ukazuje na vise nego ocigledan Bruckheimerov pokusaj da u kina dovuce sto vise muske publike. Ni vrsni britanski glumac Christopher Ecclestone (JUDE-TAMNO SRCE) se ne moze pohvaliti da mu je karikaturalni lik negativca osobito svijetla tocka u karijeri. Naprotiv, njime je samo potvrdio americke kliseje o zlim Englezima, koji su ovaj put dobili dodatnu sovinisticku notu, jer "cockney" naglasak izaziva dojam da nije rijec o izopacenom aristokratu, nego da se urodjena britanska zloca manifestira i u radnickoj klasi. Srecom, izgleda da je i Bruckheimmer postao svjestan kako inzistiranje na antibritanskim stereotipima zna biti kontraproduktivnom tako da je Vinnie Jones, zvijezda LOPOVA, UBOJICA I DVIJE SKRACENE PUSKE dobio malu, ali izuzetno efektnu ulogu pozitivca. Nesto bolje stoji stvar s Delroyem Lindom i Giovannijem Ribisijem, ali se zato veliki broj poznatih glumaca ipak ne moze istaci u malim, jedva primjetnim ulogama.
Iako se Bruckheimmer itekako trudio da film sto je moguce vise napuni svim sastojcima svoje formule - vjecni sumrak u dnevnim scenama, ultraspektakularna akcija bez neke veze sa zdravim razumom, "cool" soundtrack koji tresti kada to jest i nije potrebno - NESTALI ZA 60 SEKUNDI izgleda mnogo bolje od ocekivanja. Razlog za to prije svega lezi u za ovu vrstu filmova prilicno inteligentnom scenariju Scotta Rosenberga, koji nije dozvolio da mu se bruckheimerovska formula isprijeci pred koherentnom pricom. Tako zavrsna akcijada slijedi tek nakon sto smo gotovo sat i pol imali prilike upoznati s likovima, kao i temeljitim pripremama i praktickim problemima povezanih uz pothvat glavnih protagonista. Pri tome je Rosenberg sebi dozvolio dasak kreativnosti, tako da nas upoznaje sa zargonom kradljivaca automobila kao i mnogim detaljima iz zivota tog polusvijeta. I reziser Sena se dobro snasao - film ne izgleda previse videospotovski te gledatelji, za razliku od nekih slicnih bruckheimerovskih slucajeva, imaju prilike shvatiti sto se to dogadja na ekranu. Da stvar bude jos zanimljivija, radi kvaliteta akcije zrtvovan je kvantitet, tako da je bilo cak i onih koji su se bunili zbog previse sporog ritma i nedostatka akcije, sto je donedavno za bruckheimmerovski film bilo nezamislivo. Iako sve to nije dovoljno da NESTALI ZA 60 SEKUNDI udju u filmske antologije i iako ce ovaj filmic vec biti zaboravljen slijedeceg ljeta, ovo rijetko ugodno iznenadjenje od strane Bruckheimmera ipak zasluzuje preporuke.
(c)2000 Dragan Antulov
Baza podataka, programiranje i HTML konverzija su Copyright (c)1999,2002 Krešimir Kos