THE LAST DAYS OF DISCO
Americkog rezisera Whita Stillmana su svojevremno neki kriticari nazvali Jane Austen modernog Hollywooda. To se da objasniti cinjenicom sto Stillman u svom malenom opusu pokazuje sklonost prema surovoj i beskompromisnoj socijalnoj analizi lukavo maskiranoj u laganu romanticnu komedijicu. Predmet takve analize najcesce je milje kojemu je sam Stillman svojevremno pripadao - njujorski yuppieji - i cije je razlicite stadije odrastanja opisao u svoja dva prethodna filma METROPOLITAN i BARCELONA. Njegov najnoviji film se, pak, uklopio u nesto siri holivudski trend s kraja 90-tih, kojeg obiljezavaju STUDIO 54, KRALJ PORNICA i slicni filmovi koji eksploatiraju nostalgiju danasnjih 40-godisnjaka za krajem sedamdesetih i pocetkom osamdesetih - vremenom kada se posljednji put uzivalu u disku, jeftinim drogama i seksualnoj revoluciji - zlatnom dobu kojemu ce presuditi Regaan i AIDS.
POSLJEDNJI DANI DISKA nemaju zaplet u klasicnom smislu, odnosno film se svodi na niz vinjeta koje povezuje niz likova kojima je zajednicko to sto su nedavno diplomirali na elitnim sveucilistima, zive na Manhattanu, zapocinju profesionalnu karijeru, a zivot im se vrti oko elitnog eksluzivnog kluba gdje svake noci uzivaju u disko-glazbi. U sredistu pozornosti su dvije najbolje prijateljice - Alice (Sevigny) i Charlotte (Beckinsale) koje dijele stan, posao u izdavackoj kuci, ali i muskarce koji se oko njih stalno vrte. Medju njima i je i njihov socijalistickim idealima odani kolega Dan (Ross); disko-menadzer Des (Steigman) koji u klub ne moze uvesti svog prijatelja Jimmyja (Astin) zato sto vlasnik Van (Steers) ima predrasude prema svima zaposlenim u reklamnoj industriji; mladi i promiskuitetu odani odvjetnik Tom (Leonard) te njegov kolega, javni tuzitelj Josh (Keeslar), kojega to sto istrazuje financijske nepravilnosti u Vanovom klubu ne sprijecava da od svoje ljubavi prema disko-glazbi pravi privatnu religiju.
Gledateljima, naviknutima na holivudske konvencije ce odmah u oci upasti da se u ovom Stillmanovom ostvarenju vise brblja nego plese, sto je prilicno neobicno s film koji u naslovu sadrzi rijec "disko". No, Stillman, kao pravi filmas-intelektualac, zna da se duh nekog vremena moze mnogo vjernije prenijeti putem dijaloga nego jeftinim koristenjem soundtracka, kostima, automobila i slicnih rekvizita. Takvi dijalozi, iako ce mnoge podsjetiti na lik i djelo danas vec umornog i istrosenog Woodyja Allena, su, zapravo, najvrijedniji dio filma. Oni ne samo sto detaljno prikazuju duhovne vrijednosti i obicaje japijevske supkulture ranih 80-tih, nego su isto tako puni humora. Stillman je imao dosta srece s izborom glumaca, pri cemu se vodio time da ne angazira zvijezde. Time je dan ravnopravni tretman svim likovima, ali su se Eigeman i Keeslar istakli iznad ostalih, zajedno sa tada jos nedovoljno poznatima Sevigny i Beckinsaleovom, koje zrace neodoljivim sarmom. POSLJEDNJI DANI DISKA, zahvaljujuci tome sto gledatelje tjera da koriste mozak cesce nego sto je to slucaj u prosjecnom Hollywoodu, predstavljaju jedno od ugodnijih iznenadjenja u posljednje vrijeme. S druge strane, posljednji, nadrealisticki kadar filma u kojemu Stillman podlijeze nostalgicarskoj "ljigi" i gubi ironican otklon od ranih 80-tih, pomalo kvari dojam. Ali ipak ne dovoljno da bi se ovaj film mogao lisiti itekako zasluzenih preporuka za gledanje.
(c)2000 Dragan Antulov
Baza podataka, programiranje i HTML konverzija su Copyright (c)1999,2002 Krešimir Kos