BEING JOHN MALKOVICH
U posljednje vrijeme smo navikli da nam iznenadjenja koja dolaze iz Hollywooda obicno ispadnu neugodna. No, u kina nam je nedavno stigao vrijedan izuzetak. Rijec je o debitantskom ostvarenju tipa koji je poznat pod umjetnickim pseudonimom Spike Jonze i koji je odjednom postao velika holivudska zvijezda. Doduse, to "odjednom" se moze uvjetno shvatiti - prije svog ulaska u Hollywood, Jonze je godinama gradio karijeru rezirajuci MTV- jeve video-spotova, da bi na kraju bio cijenjen kao jedan od najboljih u toj oblasti. No, nesto je ipak Jonzea razlikovalo od vecine njegovih kolega, ciji izleti u svijet igranog cjelovecernjeg filma (pogotovo u slucaju Michaela Baya, Simona Westa i slicnih junaca iz Bruckheimerove producentske stale) predstavljaju jedan od glavnih razloga zasto je Hollywood u posljednje vrijeme postao sinonimom za stajsko gnojivo. Prije svega, Jonze se nije sramio pojavljivati u svojim spotovima (od kojih je najpoznatiji "Praise You" od "Fatboy Slima"), a poslije je glumacku karijeru okrunio kao dobri vojak Vig u TRI KRALJA. Nadalje, Jonze se brakom povezao s mocnim klanom Coppola ciji su mu pripadnici u filmskoj karijeri pomogli utjecajem i savjetom - tast mu je postao legendarni Francis Ford, a njegova supruga Sofia Coppola se i sama odnedavno bavi rezijom (njeno debitantsko ostvarenje VIRGIN SUICIDES je konacno spralo ljagu izazvanu njenim katastrofalnim glumackim nastupom u KUMU 3). Jonze je za svoj prvi film takodjer odabrao debitansko ostvarenje - scenarij talentiranog Charlieja Kaufmana. Rezultat je jedan od najoriginalnijih, najneobicnijih, najduhovitijih, ali istovremeno i najinteligentnijih filmova koje smo u posljednje vrijeme imali prilike vidjeti na repertoaru nasih kina.
Glavni junak filma je Craig Schwartz (Cusack), talentirani ali nezaposleni lutkar koji zivi sa suprugom Lotte (Diaz) i gomilom njenih kucnih ljubimaca, ukljucujuci cimpanzu. Lotte, koja radi kao prodavacica u ducanu sa zivotinjama, jos kako-tako bi sklapala kraj s krajem, ali ne i s gomilom svojih cetveronoznih i pernatih prijatelja. Stoga je Craig prisiljen traziti posao te ga konacno pronalazi u jednoj njujorskoj tvrtki, smjestenoj na polukatu gdje su stropovi tako niski da se svi uposlenici moraju saginjati prilikom hodanja. Nista normalniji nije ni vlasnik tvrtke, ostarjeli dr. Lester (Bean) koji sirotom Schwartzu puni usi svojim bizarnim seksualnim fantazijama vezanim uz disleksicnu tajnicu Floris (Place). Craigu, pak, tihu patnju predstavlja seksepilna kolegica Maxine (Keener), koja ni u snu ne moze sebe zamisliti s tako pateticnim gubitnikom. No, Craigu se zivot odjednom mijenja kada stjecajem okolnosti u zgradi pronadje skriveni tunel koji ga vodi nigdje drugdje nego u um druge osobe. Ta osoba je nitko drugi nego poznati glumac John Malkovich (koji u filmu glumi sam sebe), te Craig ima prilike cuti sve sto Malkovich cuje, vidjeti sve sto Malkovich vidi i osjecati sve sto Malkovich osjeca. Taj fenomen traje samo petnaest minuta nakon kojih je posjetitelj Malkovichevog uma izbacen na ledinu nedaleko od auto-ceste u obliznjem New Jerseyu. To kratko, ali nezaboravno iskustvo tjera Craiga da ne samo da ga ponovi ucestalim posjetima Malkovichevom umu, nego o tome izvijesti Lotte i Catherine, sto ce dovesti do niza jos bizarnijih i neocekivanijih dogadjaja.
Na prvi pogled, scenarij Charlieja Kaufmana ne izgleda previse originalno. Motiv ulazenja u tudji um i preuzimanja tudjeg tijela je mnogo puta koristen u Hollywoodu, a pedantni povjesnicari ce se sjetiti i komedija u kojima su obicni ljudi zbog raznih okolnosti odjednom postajali etablirane filmske zvijezde. No, sve su te slicnosti samo povrsne - Kaufman u potpunosti izvrce sve holivudske konvencije. Prije svega, holivudska zvijezda nije neki idol zaljubljenih siparica nego etablirana glumcina s velikim G, koji je svoju reputaciju izgradio glumeci karakterne uloge te ciji je zivot, barem po onome sto vidimo u ovom filmu, prilicno dosadan u usporedbi s onim koje vode njegove mnogo zivopisnije kolegama. Svejedno, luzerske protagoniste ne privlaci toliko prilika da barem na kratko budu bogati i slavni, koliko prilika da neko vrijeme pobjegnu od svoje sumorne i besperspektivne svakodnevnice. S druge strane, Kaufman nam takodjer pokazuje kako tim zalosnim individuama povremeni izleti u Malkovichev um nece nimalo poboljsati zivot; oni ce i dalje ostati bijedni i isfrustrirani.
Jonze, pak, podjednako iznenadjuje svojom rezijom. S obzirom na njegovu videospotovsku reputaciju, u ovom filmu bismo ocekivali sarenilo, vatromet spektakularnih kadrova koji se izmjenjuju u rafalima. No, Jonze, barem na pocetku bjezi od toga - film je sniman u tamnim tonovima, bez nekih velikih boja, kadrovi su spori i liseni specijalnih efekata. Film na pocetku vise slici na komornu dramu Woodyja Allena o neuroticnim njujorskim intelektualcima. Jonze prvo razvija likove i njihovu interakciju i vrlo sporo i u odmjerenim kolicinama uvaljuje bizarne kadrove, koji se postupno gomilaju pred kraj (pogotovo oni koji ilustriraju traume iz djetinjstva nekih likova). U tome veliku pomoc ima od izvrsnih glumaca - Malkovich, iako mu je ime u naslovu, bez ikakvih kompleksa pristaje da bude druga violina. Cusack je, pak, izvrstan kao ultimativni neurotik koji i vanjskim izgledom potvrdjuje corsokak u kojemu se nasao zivot. S druge strane, Jonze se prilicno zabavljao razbijajuci stereotipove kod zenskog dijela glumacke ekipe. Tako, na primjer, zanosna Cameron Diaz namjerno izgleda kao da je netko s njom godinama prao pod i sasvim nam je razumljivo zasto siroti Cusackov lik ne pokazuje preveliko odusevljenje da s njom provede ostatak zivota. S druge strane, Catherine Keener, koja je u posljednje vrijeme napravila karijeru glumeci pozrtvovne supruge, majke i slicna olicenja dobrote i malogradjanskih ideala, ovdje je pretvorena u fatalnu, okrutnu i beskrupuloznu zavodnicu. Svemu tome treba dodati gotovo nepoznatog Orsona Beana (jednog od glumaca koji su stradali u antikomunistickim cistkama u Hollywoodu 50-tih godina) kao seksom opsjednutog starkelju te Charlieja Sheena u jednoj od najurnebesnijih parodija samog sebe.
BITI JOHN MALKOVICH ne funkcionira samo kao farsicna komedija ili izvrsna demonstracija Jonzeove rezije, nego i kao film koji nas moze natjerati da razmisljamo o mnogim stvarima - poimanju stvarnosti, prirodi ljudskog identiteta, opsjednutosti slavom, razlici izmedju medijske slike i stvarne osobe itd. O svemu tome, odnosno o nacinu na koji tim pitanjima prilaze Kaufman i Jonze, moze se nadugo i nasiroko pricati. No, za vecinu gledatelja to i nije tako bitno. Najvaznije je to da ce se u nepuna dva sata odlicno zabaviti, i stoga im se itekako isplati da, usprkos nesnosnih ljetne vrucina, dodju u kino i uzivaju u jednom od rijetkih ugodnih iznenadjenja iz Hollywooda.
(c)2000 Dragan Antulov
Baza podataka, programiranje i HTML konverzija su Copyright (c)1999,2002 Krešimir Kos