MISSION TO MARS
Nesto najgore sto se poznavatelju filma moze dogoditi jest da gleda ostvarenje filmasa za kojega svi znaju da ima potencijala za nesto veliko, ali ne i volje da taj potencijal iskoristi. Brian de Palma, jedan od najvecih rezisera-manirista u suvremenom Hollywoodu, u potpunosti odgovara tom opisu. Kada bi se filmovi ocjenjivali samo po pojedinim scenama, de Palma bi usao u antologije kao najbolji reziser Hollywooda. Na zalost, taj filmas, kojega je kritika dugo vremena nezasluzeno razapinjala kao jeftinog plagijatora Hitchcockovih i Hawksovih filmskih tehnika, u posljednje vrijeme je zaradio nista slavniji, ali daleko tocniji epitet - umjetnika koji svoj talent prostituira servisirajuci holivudsko celuloidno gnojivo, uopce ne brinuci o kvalitetu scenarija koje mu sefovi velikih studija stavljaju pod nos. Posljednji takav primjer je MISIJA NA MARS, tipican "high concept" SF-spektakl o prvom putovanju ljudske posade na Mars. Naravno, kao i mnogi slicni "high concept" projekti, i ovaj je dobio konkurenciju u liku suparnickog projekta na istu temu pod naslovom CRVENI PLANET. Valjda u nastojanju da pretekne konkurenciju, Touchstone je prilicno zbrzao snimanje ovog filma, pa je MISIJA NA MARS na brzinu izbacena na americke kino-blagajne u proljetnom terminu. Nakon sto je film ostvario uobicajeno dobar promet u prvom vikendu, publika se brzo osvijestila i film ostavila na cjedilu (i producente u debelom i vrlo zasluzenom minusu), a kriticari su se natjecali u tome koji ce od njih MISIJU NA MARS sahraniti sa sto okrutnijim epitetima.
Radnja godine 2020. kada mali medjunarodni tim astronautab na celu s Amerikancem Lukeom Grahamom (Cheadle) krece na dugotrajno svemirsko putovanje cije je krajnje odrediste povrsina Marsa. Na samoj povrsini crvenog planeta astronauti pronalaze neobican objekt, a pokusaj istrazivanja zavrsava katastrofom koju ce prezivjeti jedino Graham, prisiljen da ostane zatocen na negostoljubivom planetu s malim zalihama vode, hrane i zraka. Iako NASA nije potpuno sigurna u to je li Graham u stanju prezivjeti nekoliko mjeseci, svejedno organizira spasilacku misiju koju ce sacinjavati njegovi kolege i prijatelji - Jim McConnell (Sinise), Phil Ohlmeyer (O'Connell) te bracni par kojeg sacinjavaju Woody Blake (Robbins) i Terri Fisher (Nielsen). Putovanje je dugotrajno i obiluje mnogim opasnostima, ali usprkos velikim poteskocama spasilacka misija stize na crveni planet gdje ih ceka nevjerojatno otkrice.
Kriticari su se u posljednje vrijeme navikli ne ocekivati bog-zna-sto od de Palme, ali vjerojatno su i najveci pesimisti medju njima u posljednje vrijeme bili neugodno iznenadjeni s niskom razinom MISIJE NA MARS. Film se u najmanju ruku cini zbrzanim i nedovrsenim, pri cemu je pritisak producenata ostavio traga cak i na de Palminom poslovicnom perfekcionizmu. Trajanje filma je zbog toga nesto krace od onog uobicajenog za ovakvu vrstu filmova. No, gledatelji tesko da ce to primijetiti, s obzirom da ce gledatelj iz kina izaci s dojom da je tamo proboravio dva dana umjesto dva sata. Naime, filmu nedostaju cak i one de Palmine vizualno fascinantne scene, te nam za pocetak servira izuzetno dosadnu, iritantnu scenu obiteljske rostiljade u kojoj cemo se umjesto likova upoznati sa svim mogucim klisejima i drvenim dijalozima kojima je MISIJU NA MARS opskrbio poslovicno neinventivni scenaristicki odbor. Njihovim utabanim stazama krece de Palma, kojeg ne muce ni dramaturske neuvjerljivosti, ni spor ritam radnje. Tako ce fanaticni ljubitelji Kim Delaney, policajke iz NJUJORSKIH PLAVACA, ce imati prilike da dugo vremena uzivaju u prizorima svoje ljubimice, iako je lik kojeg doticna glumi umro davno prije pocetka radnje, sto, dakako, ne sprijecava de Palmu da film napuni potpuno bespotrebnim i maksimalno dosadnim flashbackovima. De Palma je, s druge strane, izgleda shvatio da ce ga mnogi kritizirati da "krade" Kubricka, pa je u scenama inspiriranim 2001: ODISEJOM U SVEMIRU vise paznje posvetio tome da kadrove napuni proizvodima filmskih sponzora (Compaq, Dr. Pepper) nego tome imaju li oni ikakvog smisla. Ni glumci, koji, inace sacinjavaju prvu americku karakternu ligu, ne trude se previse, svjesni da s ovako idiotskim scenarijem i nezainteresiranim reziserom nema nikakve pomoci. Ni autor glazbe Morricone nije bio od velike pomoci, a njegova partitura je, zapravo, uzasno iritantna sto ne bi trebalo iznenaditi sve one koji su upoznati s opusom tog nekoc slavnog autora u posljednjem desetljecu. S druge strane, film ima i par dobrih strana - zavrsna scena (iako svojim "posvetama" BLISKIM SUSRETIMA TRECE VRSTE, BEZDANU i KONTAKTU samo zatvara krug de Palmine neoriginalnosti) ima par simpaticnih specijalnih efekata a i Connie Nielsen (Komodova sestrica Lucilla iz GLADIJATORA) je barem oku ugodna u svom tamnokosom izdanju. No, kada se sve zbroji i oduzme, MISIJA NA MARS je film nakon cijeg gledanja cete najvjerojatnije gorko zazaliti za dva uludo izgubljena sata zivota.
(c)2000 Dragan Antulov
Baza podataka, programiranje i HTML konverzija su Copyright (c)1999,2002 Krešimir Kos