ANNA AND THE KING
U posljednje vrijeme su poznavaoci filma razvili razlicite sustave pomocu kojih odredjuju da li je film smece ili ne bez da ga pogledaju. Jedan od najpopularnijih je analiza forspana, pri cemu se doslo do zakljucka da oni forspani koji zapocinju s frazom "U zemlji..." ili "U svijetu..." obicno sluze filmovima koji su smece. ANA I KRALJ Andyja Tennanta je film ciji forspan zapocinje takvom frazom, ali je pedigre ovog filma ipak predobar da bi se mogli donositi tako nagli zakljucci. Film se, inace, temelji na dnevnicima britanske uciteljice Anne Leonowens koja je 1860-tih godina poducavala djecu sijamskog kralja Mongkuta. Ti su dnevnici, u kojima je gdja Leonowens pokazala dosta sklonosti da kreativno interpretira pojedine povijesne cinjenice, u 20. stoljecu dali inspiraciju za razlicita umjetnicka djela - roman Margaret Landon, film ANNA I KRALJICA SIJAMA iz 1943. godine, zatim popularni mjuzikl KRALJ I JA, koji je 1956. godine pretvoren u veliki filmski hit s Yulom Brynerom i Deborah Kerr, te, konacno dugometrazni crtic iz 1998. godine. Tennant je u usporedbi sa svojim slavnim prethodnicima imao tu prednost da raspolaze s mnogo vecim budzetom, snima s autenticnim glumcima (kralja Sijama po prvi put glumi Azijat) i autenticnim lokacijama (ovo nemojte shvatiti previse doslovno, jer su tajlandski drzavni cenzori, koji ce poslije film zabraniti, ekipu natjerali da snima u susjednoj Maleziji).
Radnja zapocinje 1862. godine kada Anna Leonowens (Foster), obudovjela britanska uciteljica iz Indije dolazi u Sijam zajedno sa svojim sinom Louisom (Felton), prihvativsi ponudu kralja Mongkuta (Chow-Yun Fat) da na sijamskom dvoru poducava njegovo 58-oro djece te dio njegovog harema koji se sastoji od 23 supruge i prileznice. Vec na pocetku se slobodoumna i tvrdoglava Anna sukobljava s Mongkutom, koji je po pitanju protokola i dvorskog zivota tradicionalist, usprkos iskrene zelje da djecu odgoji u zapadnom duhu i modernizira svoju drzavu. No, s vremenom to dvoje pocinju prevladavati razlike i medju njima se stvara ne samo prijateljstvo, nego i platonska veza. No, nad njihov idilican odnos se nadvijaju tamni oblaci - Sijam je postao previse zanimljiv kolonijalnim imperijima Britanije i Francuske, te Mongkut mora koristiti sve svoje diplomatske vjestine ne bi li balansirao izmedju njihovih interesa i tako uspio ocuvati nezavisnost svoje zemlje. No, kada Sijam pocnu napadati tajanstvene ubojice s bazom u Burmi koja je pod britanskim protektoram, ne samo sto rat s Britanskim Imperijem postaje izvjestan, nego i zivot samog suverena postaje metom urote.
Na prvi pogled, ANNA I KRALJ izgleda kao film na kakve smo gotovo zaboravili - raskosni povijesni spektakl smjesten u egzoticnu zemlju i koji je, stovise, cak namijenjen obiteljskoj publici. Fotografija Caleba Deschanela je izvrsna, malezijske lokacije su prekrasne, isto kao i pedantno rekonstruirani kostimi i folklorni obicaji. Svemu tome treba dodati i dobru glumacku ekipu - oskarovka Jodie Foster se sjajno snalazi kao viktorijanska Engleskinja, a najprijatnije iznenadjenje predstavlja Woova ikona i zvijezda hongkonskih akcijada Chow-Yun Fat. Za razliku od svojih zemljaka, koji su u Hollywood dosli prvenstveno zahvaljujuci tabatorskim i kaskaderskim vjestinama, Chow-Yun Fat od pocetka do kraja ovog filma dokazuje kako je etablirani dramski glumac. Jedini je problem u nedostatnom broju iskrica izmedju njega i Fosterove, sto se da objasniti ocajnickim nastojanjem scenarista da daju ovom ljubicu daju epski karakter nepotrebnim i neuvjerljivim podzapletima, od kojih je svakako najbijedniji onaj u kojem se kralj Mongkut na kraju pretvara u tipicnog Woovog akcijskog junaka, te u kojemu viktorijanska uciteljica pokazuje talent vojnog genija.
Zapravo, najveci problem filma je u shisofrenosti njegovog sadrzaja. S jedne strane, ANNA I KRALJ predstvalja zanimljivo osvjezenje u pustinji "politicke korektnosti" - po prvi put nakon dugo vremena zapadna kultura je predstavljena kao ako ne vec superiorna, ono barem jednaka orijentalnoj. Sijam je prikazan kao drzava u kojoj vlada ropstvo te nevidjena okrutnost prema zenama i sirotinji, a i sam Mongkut je prikazan kao tip koji je radi svojeg autoriteta spreman dopustiti da stradaju neduzni ljudi. Anna Leonowens je prikazana kao moralna vertikala koja ce osvijetliti Sijam i izvuci ga iz mraka nazadnosti, pa joj odjavna spica cak izricito pripisuje zasluge za ukidanje ropstva, uvodjenje pravne drzave i demokracije koje ce Mongkut i njegovi nasljednici uvesti u desetljecima nakon nje. To je sasvim u skladu s filozofijom 19. stoljeca, u kojemu se ova prica dogodila, i prema kojoj je bijela rasa imala zadatak prosvjetljivati divljake, cak i po cijenu kolonijalnog izrabljivanja i zatiranja njihove kulture. No, scenaristima Meersonu i Krikesu se ovo ipak cinilo preradikalnim zaokretom u odnosu na holivudske idejne smjernice, pa su malo zacinili pricu kritikom dobrih starih Britanaca, koji Hollywoodu danas sluze kao najpouzdaniji simbol zla; nasuprot tome, Amerikanci su izricito prikazani kao plemenita nacija cija mladost gine da bi oslobodila robove (a Indijance, cije je istrebljenje bas u to vrijeme dolazilo svom kraju, nitko ne spominje). No, umjesto uspostavljanja nekakve ravnoteze, proturjecnosti tih poruka samo potvrdjuju mediokritet i nespretnost scenarista.
Sve u svemu, ANNA I KRALJ je film kojemu se mora priznati da lijepo izgleda, ali ako zelite uistinu kvalitetni povijesni ep ili melodramu, morat cete gledati nesto drugo.
(c)2000 Dragan Antulov
Baza podataka, programiranje i HTML konverzija su Copyright (c)1999,2002 Krešimir Kos