GLADIATOR
Postoje neki filmski zanrovi koji su neko vrijeme u modi, a onda ih se zaboravi na neko vrijeme. Drugi, pak, zanrovi danas podsjecaju na fosile dinosaura u muzejima - izazivaju strahopostovanje svojom velicinom, ali ne i vjerojatnoscu da cemo ikada vidjeti svjeze primjerke. Tako se, barem donedavno, mogao okarakterizirati podzanr povijesnog filma zvan "macevi i sandale". Nastao 50-tih godina kako bi publiku dovukao u kina svime onime sto nisu vidjeti na televiziji - kinemaskopom, velicanstvenim kulisama, jarkim bojama i desetinama tisuca statista, kao i suptilnim erotskim motivima koje je omogucavala radnja u dekadentnom Rimu - taj je zanr postao najbolja ilustracija sintagme "veci od zivota", koja karakterizira holivudske povijesne spektakle 50-tih i 60-tih godina. No, iako su takvi filmovi bili popularni, zahtijevali su visoki budzet i predstavljali su preveliki rizik na kino-blagajnama. Nakon sto su pocetkom 60-tih godina dva ambiciozna holivudska povijesna - KLEOPATRA i PAD RIMSKOG CARSTVA - napravila spektakularni kolaps na kino- blagajnama i svoje studije umalo dovela do bankrota, nitko se u Hollywoodu vise nije usudio snimiti povijesni spektakl s radnjom smjestenom u antiku. Slijedecih desetljeca je anticki Rim postao domenom televizijskih produkcija i pornic. No, ove godine se to promijenilo. Ridley Scott, britanski reziser koji je zanr znanstvene fantastike bio zaduzio remek-djelima kao sto su OSMI PUTNIK i BLADE RUNNER, a koji je protekla dva desetljeca vrludao nastojeci svoj opus uciniti zanrovski raznovrsnim, odlucio se upravo za izuzetno riskantan potez - reinkarnaciju zanra kojeg je vecina kriticara smatrala zauvijek pokopanim. Od Scottove odluke jos vise cudi odluka studija Dreamworks, koji su trebali znati da posljednji Scottov izlet u vode povijesnog spektakla, 1492: OSVAJANJE RAJA, nije bas najbolje zavrsio na kino- blagajnama. No, rizik se vise nego isplatio - 130 miljuna US$ "teska" investicija je opravdana izvrsnim rezultatima na kino-blagajnama, sto je GLADIJATORA ucinilo jednim od najvecih dosadasnjih hitova ljetne sezone. Hrvatski gledatelji imaju srecu sto ovaj film gledaju gotovo u isto vrijeme kad i Amerikanci.
Radnja zapocinje godine 180. n.e. Rimsko carstvo se nalazi na vrhuncu svoje moci, a njegovi podanici uzivaju blagodati dugogodisnjeg mira i vladavine niza prosvijecenih careva. Posljednji od njih, car-filozof Marko Aurelije (Harris), posljednjih dvanaest godina se morao suocavati s divljim germanskim plemenima koja su ugrozavala sjevernu granicu Carstva. Njegov vjerni general Maximus (Crowe) konacno uspijeva slomiti germanski otpor i ostarjeli i bolesni car ga nastoji nagovoriti da postane njegov nasljednik i od Rima ponovno ucini republiku. Dok se Maximus necka, zeljan da se vrati zeni i sinu nakon dugogodisnjeg vojevanja, Aurelijev sin Komod (Phoenix) se nasao uvrijedjen i svoje nezadovoljstvo demonstrira time sto ubije vlastitog oca te Maximusa optuzi za veleizdaju i zapovijedi likvidaciju njegove obitelji. Maximus uspijeva pobjeci, ali prekasno da spasi svoju obitelj. Na zgaristu njegovog imanja u Spanjolskoj hvataju ga lovci na robove i Maximus zavrsi kao vlasnistvo Proxima (Reed), gladijatorskog trenera koji zivotari priredjujuci drugorazredna klanja po africkim provincijama. No, Maximus ubrzo u areni pokazuje svoj smrtonosni talent i Proximo ga odluci iskoristiti kako bi se vratio u Rim, gdje je prije vise godina prosvijeceni Aurelije zabranio gladijatorske igre kao nehumane. No, njegov sin i novi car Komod ima druge ideje. U nastojanju da konsolidira svoju vlast i nametne autoritet buntovnom Senatu na celu s Grakhom (Jacobi), Komod odluci zadobiti rimske plebejske mase organizacijom spektakularnih gladijatorskih igara. Proximo u tome vidi priliku za dobru zaradu, a Maximus kao priliku da bude blizu caru koji mu je poubijao obitelj. U osveti ce mu pomoci Komodova sestra Lucilla (Nielsen), koja je kao tinejdzerka bila zaljubljena u stasitog generala, a koja ne trpi svog tiranskog brata.
GLADIJATOR je film koji predstavlja sve ono sto su filmovi "maceva i sandala" nekada bili, odnosno ono sto su trebali biti. Svi sastojci su tu - jarke boje, egzoticni povijesni pejzazi (sa kompjuterskom grafikom umjesto nekadasnjih drvenih i plasticnih kulisa), masovne scene (u kojima opet kompjuterska grafika sluzi umjesto desetina tisuca statista). Jos je jedan detalj sasvim u skladu s tradicijom nekadasnjih antickih spektakala - scenarij Franzonija, Logana i Nicholsona ima istovjetne likove i mnoge elemente radnje s Mannovim PADOM RIMSKOG CARSTVA, ali s tim filmom takodjer dijeli i sklonost da prilicno slobodno obradjuje povijesne cinjenice. No, povijesne netocnosti i nisu takav grijeh (a i sam film ima scenu koja je implicitno upucena svim povjesnicarskim geekovima) ako omogucavaju jasnu, zanimljivu i uzbudljivu pricu. Zaplet, koji se svodi na jednostavnu pricu o osveti, zacinjenu isto tako jednostavnom politickom intrigom, dobro je vodjen i film nas do samog zavrsetka fascinira dobro postavljenim odnosima izmedju likova.
To, s jedne strane, imamo zahvaliti vise nego izvrsnoj glumackoj ekipi. Russell Crowe, glumac koji je trebao zaraditi "Oscara" za svoju kompleksnu ulogu u PROBUDJENOJ SAVJESTI, pokazuje da se jednako dobro nosi u jednostavnim ulogama od koje bi prosjecni holivudski smirant napravio karikaturu. Njegova jednostavnost, nenametljivost i smirenost ga cine superiornijim Melu Gibsonu, jos jednom holivudskom dosljaku koji nastoji sagraditi karijeru na povijesnim spektaklima. Nasuprot njemu se Joaquin Phoenix, brat preminulog Rivera, vise nego izvrsno snasao u jos nezahvalnijoj ulozi neuroticnog tiranina koji lijeci vlastiti kompleks manje vrijednosti okrutnoscu prema svojim podanicima. Phoenix je obavio dobar posao, bilo da je rijec o engleskom naglasku, bilo da je rijec o uvjerljivom prikazu pozude prema vlastitoj sestri. Connie Nielsen, danska glumica koja se ne moze pohvaliti dojmljivom karijerom u Hollywoodu (VOJNIK), nije se trebala previse truditi kao Lucilla, dok je, s druge strane, odlicni britanski glumac Oliver Reed ponovno briljirao kao Proximo. Na zalost, Reed je umro prilikom snimanja te se u filmu moze zapaziti upotreba dvojnika.
Drugi razlog zasto je GLADIJATOR tako dobar lezi u Ridleyu Scottu, koji je besprijekorno vodio film tako da gotovo svaka scena izgleda fascinatna, te da nam nijednom u njegova dva i pol sata trajanja nije dosadno. Iako se i ovdje moze primjetiti da Scott jos uvijek ima problema s reziranjem akcijskih scena (pogotovo onima koje se odigravaju u areni), scena bitke na pocetku je vise nego dobra i nemali broj kriticara ju je usporedio s jednako spektakularnim i krvavim otvaranjem Spielbergovog RYANA. No, iako se Scott potrudio da film napuni scenama krvoliptanja, sijecenja udova, ljudima koji se mokre od straha i slicnim stvarima koje publici 50-tih i 60-tih nisu bile na raspolaganju, one su ipak u drugom planu. Scotta je ovaj film prvenstveno zanimao kao izvrsna prilika da eksperimentira s razlicitim tehnikama snimanja, kao i prilikom da jos jednom pokaze svoj perfekcionisticki smisao za vizualne detalje. Kostimi u filmu izgledaju uistinu zanimljivo, isto kao i scenografija i ostali temeljito rekonsturirani detalji zivota u rimsko doba. No, pravi je uzitak vidjeti kako Scott u filmu odrzava sjetnu atmosferu, kao i nacin na koji namiguje svojim vjernim fanovima, pogotovo u scenama koje izgledaju kao preslikane iz njegovog najboljeg filma - BLADE RUNNERA. Atmosferi filma je svakako pridonio i autor glazbe Hans Zimmer, koji se bas i nije proslavio u devedestima, ali cija partitura za GLADIJATOR zvuci kao pravo osvjezenje.
GLADIJATOR bi se tesko mogao nazvati savrsenim filmom, i gotovo je tesko zamisliti da bi ga itko mogao nazvati filmom godina. No, s druge strane, najbolji film kojeg je Scott snimio poslije BLADE RUNNERA predstavlja filmski dogadjaj koji se ne smije propustiti.
(c)2000 Dragan Antulov
Baza podataka, programiranje i HTML konverzija su Copyright (c)1999,2002 Krešimir Kos