PITCH BLACK
Ridley Scott moze se smatrati sretnim covjekom; bez obzira na to koliko celuloidnog gnojiva proizveo do kraja zivota, povijest ce ga uvijek pamtiti po BLADE RUNNERU, filmu koji je uveo nove standarde u filmski SF i zbog kojega su kriticari kao najveci moguci kompliment koristili frazu "BLADE RUNNER devedesetih". Kako stvari stoje, BLADE RUNNER nije jedini film kojim se Scott moze ponositi, jer se ove godine par kriticara sjetilo hvaliti PLANET TAME krsteci ga epitetom "OSMI PUTNIK naseg doba". No, te su usporedbe sa SF-klasikom iz 1979. godine malo pomogle PLANETU TAME, ciji se scenarist i reziser David N. Twohy, usprkos pohvala koje je dobio za svoj paranoidni SF-triler DOLAZAK, tesko moze smatrati narocito uglednim filmasem. Njegov je najnoviji film prosao na kino-blagajnama prosao ne bas pretjerano uspjesno, a odusevljenje kriticara spremnih da ga usporede s OSMIM PUTNIKOM je pratilo jednako zestoka reakcija njihovih kolega koji su ga rastrgli na komade. Zbog svega toga je i domaci distributer Blitz, poznat po agresivnim i uspjesnim promotivnim kampanjama, PLANET TAME relativno tiho ugurao u kino-repertoar.
Radnja zapocne kada svemirski brod, koji je prevozio 40-tak putnika, dozivi havariju i prisiljen je sletjeti na povrsinu najblizeg planeta na kojem bi brodolomci mogli prezivjeti. Spustanje prezivljava samo sacica, a posto je medju zrtvama i kapetan, zapovijedanje preuzima pilotkinja Fry (Mitchell), koju osim nedostatka vode na nepoznatom pustinjskom planetu muci dodatni problem. Naime, medju prezivjelim putnicima se nasao Riddick (Diesel), opaki visestruki ubojica kojeg je njegov cuvar Johns (Hauser) trebao vratiti u zatvor. Riddick je, naravno, iskoristio guzvu i pobjegao, i Johnsu ne treba mnogo da ostale brodolomce uvjeri u to kako je njegovo hvatanje prioritet zele li ostati na zivotu. Sretna je okolnost u tome sto planet obasjavaju tri sunca i dan stalno traje, pa izlozenost svjetlu dobro ne lezi Riddicku, koji je kirurskim putem bio podesio oci da bolje vide u mraku. Kada jedan od brodolomaca skonca nasilnom smrcu, to ipak nije Riddickovo djelo. Fry barem tako misli kada naleti na napustenu rudarsku koloniju ciji su stanovnici prije par desetljeca bili od nekoga ili necega potamanjeni. Fry nema prevelikog interesa da rjesava taj drevni misterij, s obzirom da se u koloniji nalazi svemirski brod kojeg bi se, uz malo truda, moglo dovesti u ispravno stanje. Na zalost, planet, i to upravo u trenutku kada ga namjeravaju napustiti, postaje predmetom periodickog astronomskog fenomena koji se dogadja svake 22 godine - potpune pomrcine. Taj fenomen ima i svoje implikacije na lokalnu podzemnu faunu, koja ne voli svjetlo, ali kojoj pomrcina dobro dodje kao prilika da izadje na povrsinu u potrazi za hranom.
Scenarij PLANETA TAME bi mogao biti uistinu zanimljiv da su njegovi autori kojim slucajem obracali vise paznje na "znanost" u izrazu "znanstvena fantastika". Malo je tesko zamisliti da bi na planetu na kojemu vjecno traje dan mogao evoluirati zivot, pogotovo u onim oblicima kojima smeta svjetlost. No, to je ipak nista prema cijelom nizu slucajnosti kojima su scenaristi natrpali film ne bi li dobili upravo onakvu situaciju kakva im odgovara - brod koji dozivljava havariju slijece upravo na planet nastanjen fotofobnim mrcinama, i to upravo u trenutku kada se ima dogoditi izuzetno rijedak astronomski fenomen, medju prezivjelim putnicima se slucajno nasao tip koji se bolje nego ostali snalazi u pomrcini, u posljednjem trenutku ce vesela druzina otkriti prilicno zanimljiv oblik lokalne faune... Zbog svega toga treba u potpunosti razumjeti sve one koji su zbog cijelog niza neuvjerljivosti i logickih rupa sasjekli Twohyjev rad. S druge strane, zanemarimo li scenaristicke rupe te se koncentriramo cisto na tehnicka pitanja, PLANET TAME izgleda neobicno dobro za jedan SF-horor. Prije svega, Twohy savrseno dobro barata s relativno ogranicenim budzetom - specijalni efekti su fascinantni, australske lokacije (iste one na kojima je Miller snimao DRUMSKOG RATNIKA) daju izvrstan ugodjaj, a zajedno s vjesto napravljenim kulisama i koristenjem specijalnih fotografskih trikova gledatelj nema problema zamisliti da se radnja uistinu dogadja na drugom planetu. I negativci u ovom filmu - svojevrsna kombinacija pterodaktila i Gigerovih aliena - su prilicno dojmljivi, a Twohy radi stvaranja atmosfere vjesto koristi kadrove iz njihove perspektive. No, ono u cemu je Twohy naucio lekciju od Scotta (i Camerona) jest da i najbanalniji zaplet zna biti oplemenjen s originalnim i upecatljivim likovima. U tom smislu Twohy je prekrsio gotovo sva nepisana pravila horora - bilo da je rijec o tome da u filmu nema klasicne crno-bijele karakterizacije (nitko nije apsolutno dobar ni los), bilo o tome da nijedan od likova nije ono za sto se predstavlja, sto sve kulminira potpuno neocekivanom zavrsnicom. U relativno nepoznatoj glumackoj postavi, u kojoj je poznata faca jedino crni Keith David u neobicnoj ulozi muslimanskog hodocasnika, istice se mlada Australka Radha Mitchell u ripley-connorovskoj ulozi zene-pilota, te Vin Diesel kao cinicni i beskrupulozni kriminalac tihog i zlokobnog glasa, ciji je lik dojmljiv kako svojom pritajenom opakoscu tako i dojmljivim fizickim izgledom. Zbog svega toga PLANET TAME treba preporuciti kao zabavan primjerak zanra, koji je, doduse, podlegao uobicajenim klisejima, ali koji u sebi ima dovoljno originalnosti da objasni zasto su ga neki toliko dizali u nebesa.
(c)2000 Dragan Antulov
Baza podataka, programiranje i HTML konverzija su Copyright (c)1999,2002 Krešimir Kos