DECKI NE PLACU
BOYS DON'T CRY
Posljednjih par desetljeca ishod oskarovskih utrka je postao vise nego predvidljiv. To je pogotovo slucaj s "Oscarima" koji se dijele za glumacka postignuca. Dok se u "Oscari" za sporedne uloge sluze kao svojevrsna alternativa "Oscaru" za zivotno djelo, dotle "Oscari" za glavne uloge u pravilu odlaze onim glumcima cije su likovi bili optereceni nekakvom fizioloskom ili psiholoskom manom (paraliziranost, AIDS, mucavost, narkomanija, shizofrenija, homicidalna psihopatija i sl.). No, uzimajuci u obzir sve te kriterije, ipak se mora priznati da je malo koja utrka za "Oscare" bila tako predvidljiva kao ona za glavnu zensku ulogu u 1999. godini. Vec mjesecima prije nego sto su etablirane holivudske kuce lansirale svoje "oskarovske" uzdanice se govorilo kako ce zlatni kipic pripasti Hilary Swank za njenu ulogu u MOMCI NE PLACU, niskobudzetnoj drami debitantice Kimberly Peirce. To sto je rijec o nezavisnom filmu i sto je njenoj autorici trebalo pet godina da prikupi 2 milijuna US$ budzeta na kraju uopce nije bilo vazno. Jednom kada se film nasao na festivalima osigurao je potporu mocnog homoseksualnog lobbyja, koji je u protagonistici filma, Teeni Brandon, nasao svoju mucenicu. Nakon toga je film bio pretplacen na panegiricke kritike u americkim medijima - svatko tko bi se usudio dovesti u pitanje njegov status neupitnog remek-djela bio je proglasavan homofobom, sto je u danasnjoj Americi gori epitet od nacista. Kimberly Peirce sa svojim nezavisnim filmicem, naravno, nije imala sanse protiv financijski mnogo "potkovanijeg" VRTLOGA ZIVOTA, ali se mogla tjesiti time da ce njena glavna glumica za svoju ulogu dobiti "Oscara", sto se na kraju i dogodilo.
Radnja filma je temeljena na istinitim dogadjajima koji su se zbili u gradicu Falls City u americkoj saveznoj drzavi Nebraski krajem 1993. godine, te pet godina kasnije inspirirali Susan Muska i Grettu Olafsdottir za hvaljeni dokumentarac THE TEENA BRANDON STORY. Glavna junakinja je Teena Brandon (Swank), 20-godisnja djevojka iz Lincolna u Nebraski koja ima ozbiljan problem - ne samo sto je privlaci je vlastiti spol, nego se ne miri s etiketom "lezbijke". Umjesto toga Teena sebe drzi muskarcem u zenskom tijelu i odlucuje da svoju "krizu spolonog identiteta" razrijesi tako sto ce se oblaciti i ponasati kao muskarac te napustiti grad u kojem je postala predmetom poruge i homofobicnih napada. Nakon sto je skratila kosu, zategnula grudi i stavila napunjenu carapu na svoj pubis, Teena mijenja ime u "Brandona Teenu" i odlucuje zapoceti novi zivot tamo gdje je nitko ne poznaje. Put je vodi u Falls City gdje upozna veselu druzinu lokalnih mladica i djevojaka koji sve slobodno vrijeme provode konzumirajuci alkohol, drogu i tumarajuci oko benzinskih stanica i barova. S obzirom da su neobicnog dosljaka docekali rasirenih ruku, "Brandon" je je odusevljen s takvim nacinom zivota, a dodatni razlog za boravak u Falls Cityju predstavlja Lana Tisdal (Sevigny), djevojka koja brzo podlegne njegovom/njenom sarmu. Njihova ljubavna veza je nesto sasvim normalno cak i za Johna Lottera (Sarsgaard), Laninog bivseg decka sa zatvorskim stazom, koji usprkos svemu "Brandona" smatra svojim najboljim prijateljem. No, rutinsko zaustavljanje od strane prometne policije i provjera dokumenata ce unistiti "Brandonovu" idilu. U malom gradu se brzo pronese glas kako je "on" zapravo "ona", te su svi njeni/njegovi prijatelji sokirani, ali nitko toliko kao John, koji zajedno sa svojim zatvorskim pajdasem Tomom Nissanom (Sexton) odlucuje brutalno kazniti "perverznu lezbacu" za prevaru i ponizenje koje im je priredila.
Nije uopce tesko shvatiti zasto su MOMCI NE PLACU bili predodredjeni da osvoje simpatije i jednodusnu podrsku medju klintonovskim salonskim ljevicarima koji dominiraju suvremenim medijima danasnje Amerike. Radnja je smjestena na Srednji Zapad, koji je za sljedbenike "politicki korektne" ideologije ekvivalent Tolkienovog Mordora, a sam slucaj je izvrsna potvrda svih onih stereotipova o bigotnosti, nasilnosti, netoleranciji i zatucanosti njenih stanovnika koje je Hollywood servirao svih ovih desetljeca. Sretna okolnost za ovaj film je bila u tome da se autorica, kako sama kaze u svojim intervjuima, tokom priprema za snimanje "zaljubila u lik Brandona" te ovom filmu dala osobni pecat i pobrinula se da izbjegne vecinu kliseja zbog kojih tonu slicni pseudoangazirani holivudski projekti. Prvi dio filma, u kojemu se prikazuje Teenin zivot u Falls Cityju, lisen je crno-bijele karakterizacije - besperspektivni nacin zivota mladih stanovnika ruralne Amerike, kao i njihovo otudjenje od roditelja i drustva, prikazano je s dosta iskrenosti, a cak i likovi negativaca, koje tumace vrlo dobri Sarsgaard i Sexton, su prikazani kao viseslojne osobe. Swank, koja je nasim gledateljima najpoznatija kao jedno od lijepih lica iz Spellingove sapunjace BEVERLY HILLS, uistinu je zasluzila "Oscara" za svoj portret Brandona/Teene - ne samo sto se krvnicki potrudila sliciti na muskarca, nego i dobro pripremiti za nimalo ugodne scene na kraju filma. Chloe Sevigny, mlada glumica koja je nakon svojeg maloljetnog debija u kontroverznim KLINCIMA Larryja Clarka postala zastitnim znakom nezavisnog filma, takodjer je dobro obavila posao, iako je najsarmantnija od svih Alicia Goranson u ulozi Candace, prostodusne, ali plemenite seljancice koja je bila prisiljena prerano odrasti.
Na zalost, kako se film priblizava svom neumitnom i zalosnom finalu, tako Peirce svoj umjetnicki integritet postupno zrtvuje Poruci s velikim P. Viseslojnost likova se zrtvuje crno-bijeloj karakterizaciji - lik Lane odjednom vise nema problema s alkoholom i drogom i postaje moralnom vertikalom svoje zajednice; neobavezni flert "Brandona" i Lane pretvara se u romansu "vecu od zivota", a sam "Brandon" u lik primjereniji biblijskim spektaklima nego ekranizaciji stvarnih dogadjaja. Pred kraj postajemo svjesni razvucenosti samog filma, pogotovo kada Pierce, svjesna da je potrosila gotovo dva sata, odlucila bespotrebno zbrzati sam kraj i ostaviti mnoga zanimljiva pitanja neodgovorenima (na primjer, kako i zasto su vlasti reagirale onako kao sto su reagirale). Na sva ta pitanja je navodno mnogo bolje odgovorio dokumentarac iz 1998. godine, ali ga je kritika u usporedbi s Pierceinim "remek- djelom" proglasila "ispraznim i senzacionalistickim". Prava je istina vjerojatno u tome sto su se autorice dokumentarca, za razliku od Pierce, ipak bile spremne drzati cinjenica, cak i onih koje bacaju ne bas pohvalno svjetlo na Brandona/Teenu, kao njene poligamisticke sklonosti, boravak u dusevnim bolnicama ili na desetine krivicnih prijava za kradju i prevaru. No, to bi pokvarilo sliku o protagonistici filma kao gay mucenici koja je zbog svoje nespremnosti da prizna svoje lezbijstvo natjerala ideologe "politicki korektnosti" da smisle novi, apsurdni i besmisleni termin "transgenderizam". Srecom, bez obzira sto se film u svojoj sustini ipak svodi na agitprop i bez obzira na to sto ce malo ljudi iz kina izlaziti suznih ociju, MOMCI NE PLACU, zahvaljujuci izvrsnoj glumackoj ekipi i zasluzenom "Oscaru" Hilary Swank, su film koji se isplati pogledati.
(c)2000 Dragan Antulov
Baza podataka, programiranje i HTML konverzija su Copyright (c)1999,2002 Krešimir Kos