NOTTING HILL
William Thacker (Grant) je obican stanovnik zivopisne londonske cetvrti Notting Hill. Svoj stan je prisiljen dijeliti s neotesanim velskim podstanarom Spikeom (Ifans), a u njegovoj knjizari, specijaliziranoj za putopise, gotovo da nema musterija. Zivotna svakodnevnica mu se totalno mijenja kada se ispostavi da je jedan od takvih rijetkih gostiju nitko drugi do Anna Scott (Roberts), americka filmska megazvijezda koja je dosla u London promovirati svoj novi SF-spektakl. Thacker je njen veliki fan i nastoji je po svaku cijenu sto dulje zadrzati u svom prisutsvu, no njen poljubac je nesto sto nije mogao ocekivati ni u svojim najludjim snovima. Njih dvoje zapocinju ljubavnu vezu, ali ce Thacker ubrzo shvatiti kako nalicje glamuroznog zivota filmske zvijezde - konstantna putovanja, prateci aparat pres-agenata i tjelohranitelja te nemilosrdni medijski lesinari - predstavlja gotovo nesavladivu prepreku njihovoj zajednickoj sreci. I kada jednom njihova veza pukne, Thackerova mala ali vjerna druzba rodbine i prijatelja ga savjetuje da je zaboravi i vrati se obicnom zivotu. No, Thacker je nikako ne moze zaboraviti niti prezaliti Annu Scott, izmedju ostalog i zato sto je stalno suocen s reklamnim plakatima s njenim likom.
NOTTING HILL (ili JA U LJUBAV VJERUJEM, kako je ovaj film prekrsten za potrebe prilicno intenzivne ali i uspjesne reklamne kampanje domaceg distributera) ima najmanje dva sastojka zbog kojih ne bi trebao biti previse drag autoru ovih redova. Prvo, pripada zanru romanticnih komedija, koji je u Hollywoodu u posljednje vrijeme postao sinonimom za celuloidno gnojivo. Drugo, glavnu zensku ulogu tumaci Julia Roberts, cija je karijera u proteklom desetljecu bila olicenje holivudske filozofije prema kojoj je desecima milijuna placena njuska na ekranu trebala biti vise nego adekvatan nadomjestak za nedostatak suvisle radnje, uvjerljivih likova i svega onoga sto gledanje filmova cini podnosljivim zivotnim iskustvom. Dodajmo svemu tome sto je motiv filma preslika najotrcanijih kliseja temeljenih na bajci o Pepeljugi, pa je jasno zasto se mogla ocekivati najgora moguca holivudska ljiga. S druge strane, iza ovog filma je stajala producentsko-scenaristicko-glumacka ekipa odgovorna za CETIRI VJENCANJA I SPROVOD (Duncan Kenwrothy, Richard Curtis, Hugh Grant), britanski film koji predstavlja jedan od rijetkih primjera inteligentne i uistinu sarmantne romanticne komedije. U pocetku imamo dojam da ce ta mocna gomilica uspjeti nadici ogranicenja filmskog koncepta, prije svega zahvaljujuci vrckavim dijalozima i odlicnoj ekipi britanskih glumaca (pri cemu valja istaci Ginu McKee koja u ulozi paralizirane prijateljice glavnog junaka pokazuje vise sarma od precijenjene Julie Roberts). No, negdje na polovici filma se sve pocinje svoditi na uobicajene i predvidljive kliseje holivudske "romanticne ljige" - momak srece curu, momak gubi curu, momak se pomiri s curom itd. Da stvar bude gora, jos nam na kraju uvale i obaveznu scenu auto-utrke, a reziser Roger Michell, iako ponekad pokazuje dosta talenta (kao u sceni kojom pratimo protok vremena na trznici), ocigledno ima problema s odrzavanjem tempa radnje, pa JA U LJUBAV VJERUJEM traje gotovo nepodnosljiva dva sata. Usprkos neospornog talenta dijela ekipe i cinjenice da je sve profesionalno uradjeno, gledateljima, osim u pitanju nisu fanaticni ljubitelji Julie Roberts, bi bilo bolje da ta dva sata provedu na neki drugi nacin.
(c)2000 Dragan Antulov
Baza podataka, programiranje i HTML konverzija su Copyright (c)1999,2002 Krešimir Kos