CRIMETIME
U Engleskoj bliske buducnosti najpopularnije televizijske emisije su one u kojima se rekonstruiraju zlocini. Val (Frost), mlada glumica koja je specijalizirana za uloge zenskih zrtava u tim rekonstrukcijama, uspije svog americka decka i kolegu Bobbyja (Baldwin) angazirati u najnovijoj emisiju, u kojoj se rekonstruira slucaj usamljene zene koju je tajanstveni pocinitelj pokupio u baru za samce i nakon toga ubio i izvadio joj oko. Bobby u rekonstrukciji glumi ubojicu i producenti su vise nego zadovoljni njegovim nastupom. Tim nastupom je odusevljen i ubojica Sidney (Postlethwaite), koji nastavlja ubijati samo zato da bi svoja djela vidio na televiziji. Kako se ubojstva nastavljaju, tako i Bobby bude angaziran prilikom svake rekonstrukcije, nastojeci svaki put saznati sto je moguce vise detalja o zlocinima i tako se bolje udubio u ulogu. Emisija je sve popularnija, Bobby postaje nacionalna zvijezda, ali s vremenom njegovo poistovjecivanje s ubojicom dobija patoloske razmjere.
Georgesu Sluizeru, nizozemskom filmasu koji stoji iza VREMENA ZLOCINA, motiv patoloskog ubojice nije stran, s obzirom da ga je s velikim uspjehom koristio 1988. godine u NESTAJANJU, mozda najboljem trileru ikada napravljenom na Starom kontinentu u posljednjih par desetljeca. No, kada je Sluizer, kao i mnogi drugi evropski filmasi, pokusao svoj uspjeh inkasirati americkim remakeom, rezultat je bio ispod ocekivanja. Sluizer je napravio veliku buku oko toga sto su ga studiji natjerali da zaseceri zavrsnicu svog beskompromisnog mracnog originala. Uvjeren da takvih problema nece biti u staroj domaji, Sluizer se vratio u Evropu, ali ova ambiciozna koprodukcija tesko da ce mu povratiti reputaciju uspjesnog filmasa. Scenarij, koji je vjerojatno imao namjeru kritizirati suvremenu medijsku opsjednutost serijskim ubojicama, boluje od nejasno definiranih likova i mnogih neuvjerljivosti u zapletu, a Sluizer nimalo ne pomaze usporenim tempom. Glumci se trude koliko mogu, ali likovi su preslabo postavljeni cak i za mnogo vece talente. Film od totalne propasti spasava crni humor koji, po svemu sudeci, nije bio filmaseva namjera, kao i par uistinu zanimljivih scena - kao kada Sadie Frost pokazuje svoje grudi na ulici, ili kada Karen Black pokusava savladati britanski naglasak. No, sve je to daleko ispod toga da se ovaj film ne preporuci ikome osim fanaticnim ljubiteljima pseudoangazirane i drzavnim novcem financirane panevropske kinematografije.
(c)2000 Dragan Antulov
Baza podataka, programiranje i HTML konverzija su Copyright (c)1999,2002 Krešimir Kos