TODO SOBRE MI MADRE
Gradska rubrika "Slobodne Dalmacije" je u svom redovnom pregledu repertoara splitskih kina ovaj film proglasila americkim. Ta pogreska, namjerna ili ne, sasvim je razumljiva. Vecina hrvatske publike ne bi ni prismrdila u kino da je kojim slucajem na repertoaru ne-americki film. Doduse, postoje izuzeci i SVE O MOJOJ MAJCI predstavlja jedan od njih. Rijec je o ostvarenju koje je dobilo ovogodisnjeg "Oscara" za najbolji strani film, i kao takvo, odjednom postalo prihvatljivo svim onim snobovima koji ni stapom na daljinski ne bi dotaknuli ista sto nije proizvedeno iz Hollywooda. No, "Oscar" sam po sebi nije razlog zasto je jednom ne-americkom filmu uspjelo napuniti hrvatska kina. Njegov autor je Pedro Almodovar, mozda jedino ne-holivudsko ime koje ista znaci domacim snobovima koji se nastoje izdati za filmofile. Od kraja 80-tih, kada je privukao paznju domace kritike svojom kultnom komedijom ZENE NA RUBU ZIVCANOG SLOMA, Almodovar je postao pretplacen na panegiricke recenzije i kao takav postao sinonimom filmasa koji je "cool" i gledanje cijih filmova je istovjetno kulturnom uzdizanju. Almodovar, doduse, dio svoje popularnosti ima zahvaliti i tome sto su njegove bizarne, cesto crne komedije prepune seksa, nasilja, droge i raznih drugih oblika drustvene patologije predstavljale vise nego radikalan raskid s katolickim fundamentalizmom frankisticke Spanjolske i kao takvi simbolizirali konacni povratak Spanjolske u evropsku kulturnu obitelj. Mora se, takodjer, priznati da su njegovi filmovi iz 80-tih godina bili sasvim dobri, te da su festivalske nagrade sasvim opravdane. Ali, 90-tih se kod Almodovara moze primjetiti veliki kreativni pad i tron predvodnika spanjolskog filma preuzeli su neki novi klinci kao de la Iglesia ili Trueba. Ovogodisnji "Oscar" koji je losandjeleska Akademija uvalila Almodovaru prije se treba shvatiti kao nagrada za zivotno djelo nego kao objektivna ocjena kvaliteta njegovog posljednjeg filma SVE O MOJOJ MAJCI.
Radnja zapocinje u Madridu gdje protagonistica filma, bolnicarka Manuela (Roth) zivi sa svojim tek odraslim sinom Estebanom (Azorin) koji ima namjeru napisati knjigu o njenom zivotu. Kao poklon za 18. rodjendan Manuela ga vodi na premijeru kazalisne predstave "Tramvaj zvan ceznja". Odusevljen kvalitetom izvedbe, Esteban pokusava dobiti autogram od glavne glumice Hume Rojo (Peredes) i tom prilikom ga na ulici satre automobil. Skrhana bolom, Manuela pokusava pronaci smisao zivota u tome da ponovno pronadje Estebanovog oca, koji je prije osamnaest godina odlucio postati transvestit pod imenom Lola (Canto). Put je vodi u Barcelonu gdje na popularnoj "stajgi" pronadje svoju staru prijateljicu, trasnseksualnu prostitutku po imenu Agrado (San Juan) koja je nedavno bila ostavljena od Lole. U potrazi za Lolom ce njima dvjema pomoci Rosa (Cruz), redovnica specijalizirana za pomoc prostitutkama u nevolji, a ciji je zivot, takodjer postao prepun problema, s obzirom da je postala trudna. Manuela svim tim nesretnim zenama odluci pomoci, a u njen zivot ulazi i Huma Rojo, koja, pak, ima vlastitih problema - ovisna je o svojoj lezbijskoj kolegici Nini (Pena), koja je, pak, ovisna o heroinu.
Gotovo svi kriticari koji su ovaj film posuli panegirickim ruzama su papagajski ponavljali kako je SVE O MOJOJ MAJCI daleko ozbiljniji film od Almodovarovih ranih, buntovnickih i ikonoklastickih radova, te da se sa zadovoljstvom moze konstatirati kako je veliki spanjolski umjetnik konacno odrastao. Mnogi od tih kriticara su, dakako, sasvim zaboravili na Almodovarov raniji film ZIVO MESO koji je takodjer bio mrtvacki ozbiljna drama. U ovom filmu je Almodovar pokusao pomiriti ta dva ekstrema i rezultat je, dakako, zanrovski bezdan - film ciji crni, depresivni tonovi prijece da ga publika shvati kao komediju, a koji je, s druge strane, prepun likova koji su previse bizarni da bi ga gledatelj shvatio kao ozbiljnu dramu. Almodovar je pravio kompromise i u pogledu vizualnog izgleda filma - ovdje nema njegovih visokostiliziranih studijskih kulisa i umjesto toga se koristi lokacijama danas izuzetno kulerske Barcelone. Scenarij je, pak, prepun problema - mnogi zanimljivi podzapleti i elementi dobijaju samo povrsan tretman, radnja je prepuna rupa i neuvjerljivosti, a ultrasentimentalno finale totalno zbrzano. SVE O MOJOJ MAJCI bi zavrsilo kao totalno razocaranje da se tu i tamo ne pojavi kakav zanimljiv geg, a privid dostojanstva mu daje glumacka ekipa. Pri tome je barcelonski transeskualac Antonia San Juan dao mnogo bolju ulogu od hvaljene argentinske glumice Cecilie Roth ili Almodovarove omiljene suradnice Penelope Cruz. No, svi ovi nedostaci filma nisu nista znacili losandjeleskoj Akademiji koja mu je uvalila "Oscar" - od svega u Almodovarom filmu najvise ih je dojmilo to sto je spanjolski filmas SVE O MOJOJ MAJCI agresivno postavio kao ultrazenski film koji ne samo slavi slabiji spol, nego i promovira transvestizam, transeskualizam i homoseksualizam, predstavljajuci sve "normalne" heteroseksualne muskarce kao psihopate, bolesnike, licemjere i stvorenja dostojna najdubljeg prezira. Naravno, u danasnjem "politicki korektnom" Hollywoodu, koji se nalazi pod cizmom salonskih feministica i mocnog gay lobija, tako vjerna provedba "idejnih smjernica" nije mogal ostati nenagradjena.
SVE O MOJOJ MAJCI je, dakle, prilicno precijenjeni film koji ce razocarati i okorjele Almodovarove fanove, te koji se moze preporuciti jedino snobovima koji zele da ih vide kako trose novac na "umjetnicke" filmove.
(c)2000 Dragan Antulov
Baza podataka, programiranje i HTML konverzija su Copyright (c)1999,2002 Krešimir Kos