THE INSIDER
U ovogodisnjoj oskarovskoj utrci jos se i moglo govoriti o kakvoj-takvoj neizvjesnosti oko pobjednika, dok, s druge strane, nije bilo nikakvog spora tko ce biti najveci gubitnik. Taj se epitet najbolje moze priljepiti Michaelu Mannu, americkom scenaristiu, reziseru i producentu ciji je film THE INSIDER (kod nas kreativno preveden kao PROBUDJENA SAVJEST) vec na samom pocetku proglasen autsajderom u borbi za zlatne kipice. Medju americkom kriticarima, barem onima koji pripadaju establishmentu, gotovo svaki komentar oskarovske nominacije ovog filma popracen tvrdnjama kako Michael Mann nema nikakve sanse, bez obzira na kvalitet filma. U tome bi neki teoreticari zavjere mogli vidjeti i svojevrsni svjesni napor holivudskog establishmenta s ciljem da se Mann ponizi. I dok su najave o Mannovom gubitnistvu potvrdjene konacnim rezultatima, sam kvalitet filma nije imao bas previse veze s time sto je PROBUDJENA SAVJEST ostala bez "Oscara". Pravi razlog bi se mogao naci u sadrzaju filma, koji je previse kontroverzan i krajnje subverzivan, cak i za navodno sirokogrudni ukus glasaca koji pripadaju medijskom establishmentu samozadovoljne klintonovske Amerike. Mann u svom filmu pripovijeda o problemima koji su mnogo slozeniji i teze rjesivi od onih kojima se bave za "Oscare" pretplacene pseudoangazirane propovijedi "politicki korektnog" Hollywooda. Tu nimalo ne pomaze ni to sto je film temeljen na istinitim dogadjajima koji su se zbili samo prije par godina.
Na pocetku filma upoznajemo dr. Jeffreya Wiganda (Crowe), uglednog znanstvenika koji je upravo otpusten s mjesta potpredsjednika Brown & Williamson, mocne korporacije koja se bavi proizvodnjom cigareta. U isto vrijeme Lowell Bergman (Pacino), producent utjecajne CBS-ove dokumentarne emisije "60 Minutes" planira snimanje epizode o tamnim stranama duhanske industrije i Wigand mu se cini idealnim izborom za strucnog savjetnika. Wigand nakon duzeg razmisljanja pristaje razgovarati s Bergmanom te mu saopci pravu senzaciju - vodstvo duhanske tvrtke u kojoj je bio zaposlen ne samo sto je javnost vuklo za nos tvrdnjama da nikotin ne izaziva ovisnost, nego je inzistiralo da se u cigarete stave kemijski aditivi koji ce pojacati ovisnost kod pusaca. Wigand, na zalost, ne moze te stvari saopciti na TV-ekranima, jer je s bivsom tvrtkom potpisao ugovor o cuvanju poslovne tajne, cijim bi krsenjem ugrozio mirovinska prava i zdravstveno osiguranje za sebe i svoju obitelj. Bergman, pak, smislja lukavi plan da izigra ugovor - Wiganda ce sud u Mississippiju pozvati da javno svjedoci u tamosnjoj gradjanskoj parnici protiv duhanske industrije i tako poslovnu tajnu uciniti nistavom. U medjuvremenu, Wigand je prisiljen prodati kucu i zaposliti se kao obicni profesor u srednjoj skoli, a povrh toga stalno stizu prijetnje smrcu njemu i njegovoj obitelji. Ne mogavsi izdrzati takav pritisak, supruga Liane (Venora) ga napusta i sa sobom povlaci djecu. Wigandu je jedina utjeha to da ce njegovu tuznu zivotnu pricu cuti milijuni gledatelja, ali ce on, kao i Bergman, dozivjeti poprilican sok. CBS-ova pravna sluzba na celu s Helen Caperelli (Gershon) sugerira sefu programa Donu Hewittu (Baker Hall) da emisiju cenzurira, navodno zbog straha od tuzbe, a zapravo samo zato da se ne ugrozi masni korporativni takeover CBS-a. Na Bergmanov uzas, cak i njegov prekaljeni voditelj Mike Wallace (Plummer) prihvaca partijsku liniju, te je Wigand ostavljen na cjedilu.
Mnogi ce se zacuditi sto je Michaela Manna privuklo ovoj prici, s obzirom da je taj americki reziser sagradio na ultrastiliziranim akcijskim filmovima i TV-serijom POROCI MIAMIJA. No, vec su pojedini dijelovi njegovog opusa, poput hvaljene povijesne pustolovine POSLJEDNJI MOHIKANAC, pokazali kako Mann ima itekako smisla za zanrovsku raznolikost. Njegov zanatski perfekcionizam, kao i s godinama gradjeni kult status trilera LOVAC NA LJUDE, postupno su dizali Mannov ugled medju kriticarima i danas nije rijetkost cuti kako je upravo Mann na putu da postane svojevrsni nasljednik Stanleya Kubricka. Sadrzaj PROBUDJENE SAVJESTI, pak, korespondira i s jos jednom tendencijom u Mannovom opusu, koja je bila promakla mnogim kriticarima u prethodnom desetljecu - njegov politicki stav koji je svjetlosnim godinama ulijevo od klintonovskih salonskih ljevicara koji dominiraju suvremenim Hollywoodom. U ovom filmu Mann ne napada odredjene "nepravilnosti u sustavu", niti baca drvlje i kamenje na neke izolirane zrtvene jarce Amerike 90-tih - bijele seoske bigote, par rasista/seksista na visokim polozajima ili Republikansku stranku - nego na sistem kao takav. PROBUDJENA SAVJEST pokazuje kako je cak i klintonovskoj ultraliberalna, samozadovoljnoj Amerika ipak kapitalisticka drzava, temeljena na pohlepi i nemoralu koji se ocituju cak i tamo gdje ih, uljuljkani holivudskim iluzijama, ne ocekujemo. Jedno od takvih mjesta su americki mediji, koje od votergejtskih dana dozivljavamo kao svojevrsnu savjest drustva. U ovom filmu mediji su kao i svaka druga kapitalisticka korporacija - vodjeni iskljucivo pohlepom i financijskim interesa, pri cemu duznost prema javnosti ima i sekundarnu ulogu, cak i po cijenu milijuna umrlih od raka. Tako beskompromisna i zestoka osuda licemjerja moderne Amerike, pa i Hollywooda koji je s tim medijskom kaljuzom financijski i na kojekakve druge nacine povezan, bila je previse za glasace Akademije. Zato je PROBUDJENA SAVJEST ostala bez "Oscara", iako ih je zasluzila mozda vise od svih ostalih kandidata.
Scenaristi Roth i Mann su uspjeli od jednog novinskog clanka napraviti film koji se, lisen politicke aktualnosti, moze gledati kao uzbudljivi triler. Mann koristi svaku mogucu priliku da sugestivnim tehnikama stvaranja specificnog ugodjaja (pri cemu troje autora glazbe imaju uobicajeno vaznu ulogu) stvori snazan kontrast izmedju vizualnog atraktivnog okolisa i unutarnje tjeskobe koja muci junake. To je posebno vidljivo u scenama koje prikazuju Wiganda kako boravi u svojoj luksuznoj kuci ili ultraskupim hotelskim sobama, a istovremeno ga muce strah, tjeskoba i depresija. Mann rado koristi kameru "iz ruke" kako bi ostrim pokretima kamere dodatno ojacao dojam krhkosti malogradjanske idile. U svemu tome ipak najvecu ulogu igraju glumci, a Mann je uposlio uistinu jake talente. Al Pacino, koji je stekao reputaciju hiperaktivnim manirama na granici preglumljivanja, ovdje je neobicno miran, ali efektan - njegov lik Lowella Bergmana, radikalnog ljevicara i Marcuseovog ucenika, koji svoj idealizam pokusava pomiriti sa sluzbom u velikoj kapitalistickoj korporaciji, mozda ima dosta slicnosti sa samim Mannom. U svakom slucaju, Pacino je uobicajeno dobar. Christopher Plummer, jedan od najboljih kanadskih karakternih glumaca, takodjer je vise nego izvrstan u ulozi umisljene TV-zvijezde Mikea Wallacea. Ipak, najbolja uloga definitivno pripada odlicnom Russellu Croweu, koji je za nju trebao ne samo odbaciti svoj australski naglasak, nego i nabaciti dvadesetak kilograma. Crowe svoj lik glumi kao sve samo ne uobicajenog junaka iz crno-bijelih karakternih podjela. Njegov Wigand je tvrtku napustio zbog povrijedjene tastine, a ne savjesti; sklon je alkoholu i nasilnim ispadima, te bi ga tesko netko mogao zazeljeti za susjeda. Ipak, Crowe je odradio odlican posao natjeravsi nas da s njime uistinu suosjecamo. Mozda u tome lezi i jedini ozbiljni nedostatak filma - umjesto da se u potpunosti koncentrira na Wigandovo mucenistvo, Mann negdje na polovici filma paznju skrece na korporativne intrige u samom CBS-u, i ne bas najspretnije postavlja Bergmana kao svojevrsni Wigandov alter ego. Ipak, PROBUDJENA SAVJEST vrlo dobro funkcionira kao zaokruzena cjelina i ostaje uzbudljiv i intrigantan usprkos pomalo predugacka tri sata.
PROBUDJENA SAVJEST mozda nije najbolji film u karijeri Michaela Manna, ali ga se ipak toplo moze preporuciti kao jedan od iznenadjujuce iskrenih, a istovremeno vjesto uradjenih prikaza suvremenog svijeta onakvim kakvim on jest, a ne onakvog kakav bi trebao biti.
(c)2000 Dragan Antulov
Baza podataka, programiranje i HTML konverzija su Copyright (c)1999,2002 Krešimir Kos