FIGHT CLUB
Danas je u Hollywoodu postala normalna stvar da i najuglednije filmske velicine svako malo proizvode smece, pa je gotovo nezamislivo da bi netko u cijeloj svojoj karijeri pravio filmove koji su uvijek bolji od prethodnike. Davidu Fincheru je to uspjelo u proteklom desetljecu. Fincher, doduse, i nema bas nekih razloga da se pretjerano hvali s takvim dostignucem, jer, s obzirom na los kvalitet njegovih ranih radova, to i nije bilo bog-zna- kakvo dostignuce. Taj je reziser video-spotova na pocetku umjesto ugleda stekao losu reputaciju, pogotovo kod SF-fanova, koji mu nikako ne mogu oprostiti njegov skromni doprinos trecem nastavku ALIENA, jednom od najvecih filmskih razocaranja u proteklih desetak godina. Fincher je tri godine kasnije taj ugled znatno popravio svojim mracnim, ali i prilicno precijenjenim trilerom SEDAM, da bi godine 1997. zablistao kafkijanskom dramom IGRA. Prosle je godine za svoj slijedeci projekt uzeo KLUB BORACA, crnu komediju temeljenu na distopijskom romanu mladog Chucka Palahniuka. Film je u kina dosao s velikim ocekivanjima, ali su komercijalni rezultati bili ispod ocekivanja. Sto se kritike tice, ona je bila ostro podijeljena - s jedne strane su film dizali u zvijezde kao remek-djelo, svojevrsnu PAKLENU NARANCU devedesetih; drugi su pak na film bacali drvlje i kamenje zbog mizantropije i poticanje na nasilje. Naravno, holivudski establishment je, po obicaju, uzeo za pravo ovima drugima i KLUB BORACA ignorirao u utrci za "Oscare". To, zapravo i ne cudi s obzirom da je Fincher stekao reputaciju tipa koji se po svojim politickim i zivotnim stavovima ne uklapa u holivudsku paradigmu klintonovskog salonskog ljevicarstva.
Film pratimo kroz naraciju neimenovanog protagonista (Norton), koji nas upoznaje sa svojom monotonom japijevskom svakodnevnicom, u kojoj je sveukupno slobodno vrijeme posveceno kupovini skandinavskog namjestaja. Iscrpljen jednolicnoscu zivota, nas junak zapada u egzistencijalnu krizu koja se manifestira kroz nesanicu. Od toga ce ga uspjeti izlijeciti posjeti terapeutskim grupama ciji clanovi boluju od teskih, neizljecivih bolesti. Nas junak je, dakako, zdrav kao dren, ali emocionalna katarza koju tamo dozivljava ga cini ovisnikom. Problemi nastaju kada te iste terapeutske grupe pocne posjecivati jos jedan "laznjak" - darkerica Marla (Carter) - i stalno ga podsjecati kako je njegov ritual baziran na prevari. Ponovno mucen nesanicom, nas junak u avionu srece Tylera Durdena (Pitt), neortodoksnog putujuceg biznismena koji pravi sapun i u slobodno vrijeme se zabavlja cineci kojekakve psine po restoranima, kinima i slicnim institucijama. Njih dvojica ubrzo postaju prijatelji, a Durden naseg junaka, kojemu je stan izgorio u pozaru, udomi u svojoj derutnoj kuci. Jedna od neobicnih manifestacija njihovoj prijateljstva - tucnjave - postaju neobicno popularne; mnogi muskarci u njima vide jedini nacin da dozive uzbudjenje i Durden osniva "klub boraca", podzemnu organizaciju koja priredjuje ritualne borbe izmedju svojih clanova. Nas junak je time fasciniran, ali ubrzo postaje zabrinut kada se Durdenov klub pocne siriti, a Durden od njihovih clanova stvarati privatnu armiju sljedbenika, cije namjere i nisu bas tako bezazlene.
KLUB BORACA i ovogodisnji oskarovski pobjednik VRTLOG ZIVOTA imaju nesto zajednicko - oba za temu imaju otudjenje modernog covjeka, koje je prouzroceno ovisnoscu o ispraznim materijalistickim idealima potrosackog drustva. No, Mendesovo djelce i Fincherov film mozda daju istu dijagnozu, ali su im terapije bitno razlicite. Scenarij Jima Uhlsa je mnogo direktniji, beskompromisniji i usmjeren gotovo iskljucivo na drustvenu skupinu koja se u danasnjim zapadnim drustvima osjeca najugrozenijom - heteroseksualnim muskarcima. Moderna tehnologija je ukinula potrebu za njihovim misicima, raspad tradicionalne obitelji ukinuo njihovu tradicionalnu ulogu zastitnika, dok ih je popularna kultura natjerala da postanu pasivni konzumenti i tako se odreknu svoje iskonske prirode. Palahniuk, Uhls i Fincher ne tako suptilno ovakav razvoj dogadjaja usporedjuju sa kastracijom, te je Durdenova pobuna sasvim razumljiva reakcija drustvene skupine koja se osjeca zbunjenom, uvrijedjenom, prevarenom i posve bespotrebnom u suvremenom svijetu. Film ne staje samo na tome, nego pokazuje kako se lako moze manipulirati tim osjecajima, i kako lako fasizam, sovinizam i druge mracne ideologije i pokreti mogu iskoristiti osjecaje koji kljucaju ispod tanke glazure danasnjih zapadnih demokracija.
Ovako subverzivne ideje Fincher je upakirao u ne samo sadrzajno, nego i stilski intrigantni film. Svoja videospotovska iskustva je uspjesno iskoristio puneci film kadrovima koji nam dugo ostaju u pamcenju, i montirajuci film tako furioznim tempom da nijednom ne osjecamo dosadu iako KLUB BORACA traje preko dva sata. Ono sto mozda ovaj film najvise razlikuje od ostatka Fincherovog opusa jest mnogo vise osjecaja za humor. Mnoge scene u filmu su groteskne, neke nisu za one osjetljivog zeluca - pogotovo scene borbi u kojima se ljudima doslovno mijenja fizicki opis, ili masovno koristenje svih mogucih tjelesnih izlucevina - ali ti neugodni efekti su ublazeni ironijom. Ono zbog cega bi nam se u jednom drugom filmu povracalo, ovdje izaziva smijeh. Mracna fotografija - zastitni znak Fincherovih filmova, koju ovdje koristi Jordan Cronenweth - u dobrom je kontrastu s ironicnim soundtrackom "Dust Brothersa". Ipak, najveci trud su ulozili glumci. Edward Norton (GENERACIJA X) jos jednom pokazuje kako nema te uloge koja mu ne lezi kao salivena, i tesko je zamisliti kako je taj tip samo prije cetiri godine ozbiljno razmisljao da se umjesto glume bavi pravom; uloga zbunjenog, frustriranog yuppieja u egzistencijalnoj krizi je jedna od najboljih u njegovoj karijeri. Brad Pitt, pak, nastavlja dokazivati kako nije samo lijep decko, nego da je u stanju glumiti slozene likove - dok je u DVANAEST MAJMUNA bio efektni shizofrenik, ovdje je odlican karizmatski psihopat. Helena Bonham Carter na prvi pogled mozda i ne izgleda kao najsretnije rjesenje za glavnu zensku ulogu, ali kada heroinu KLUBA BORACA, koja izgleda kao da je netko s njom prao pod, usporedimo s viktorijanskim damama koje je Bonham Carter tumacila u produkcijama Merchant-Ivory, jasno nam je da je rijec o jednoj od najfascinantnijih glumackih transformacija. Tome treba dodati i cijeli niz odlicnih epizodista, pogotovo rockera Meat Loafa (ROCKY HORROR PICTURE SHOW), ciji ce nam tragikomicni lik dugo vremena ostati u sjecanju.
Iako je Fincher u vise intervjua izjavio kako se njegovo osobni stavovi nikako ne mogu izjednaciti s onima koje u filmu iznose njegovi likovi, te iako je jasno stavio do znanja da poruka filma nije destruktivna, to nije sprijecilo dezurne dusobriznike koji su KLUB BORACA ispljuvali kao mizoginisticku musko-sovinisticku fantaziju koja potice nasilje i fasizam. Neki malo umjereniji su napali film ne zbog njegovih poruka, nego zato sto bi neki gledatelji mogli pogresno shvatiti poruku i ciniti nasilje, kao sto se (navodno) dogodilo s PAKLENOM NARANCOM, Kubrickovim remek-djelom koje se cesto usporedjuje s KLUBOM BORACA. U svakom slucaju Fincherova rukavica u lice "politickoj korektnosti" i holivudskim kanonima nije ni mogla a da ne izazove negativnu reakciju medijskog establishmenta, tako da je ovaj film nezasluzeno ostao bez "Oscara". No, bez obzira na to slagali se s idejama koje donosi ovaj film ili ne, KLUB BORACA predstavlja nesto sto se dugo godina nije vidjelo u Hollywoodu - inteligentno zamisljen, stilski ispeglan i idejno beskompromisan film, cija ce se prava vrijednost vidjeti tek u desetljecima koja dolaze.
(c)2000 Dragan Antulov
Baza podataka, programiranje i HTML konverzija su Copyright (c)1999,2002 Krešimir Kos