HAPPINESS
Vec duze vremena je jedno od najcesce postavljanih pitanja medju filmofilima povezano uz osobu koja bi trebala od sada vec umornog i istrosenog Quentina Tarantina preuzeti titulu filmskog boga. Pocetkom desetljeca je tu titulu - umjetnickog, "nezavisnog" filmasa cija je popularnost prodrla u siroke mase - drzao David Lynch zahvaljujuci svojem kanskom iznenadjenju DIVLJI U SRCU. Sredinom desetljeca je Cannes i "Zlatna palma" za PAKLENI SUND na to mjesto postavila Tarantina, ali iskreno sumnjam da ce "Zlatna palma" za SRECU u tom smislu previse usreciti mladog americkog nezavisnog rezisera Todda Solondza. Njegov je film dovoljno neobican i razlicit od srednjostrujaskog Hollywooda da se svidi kritici, dovoljno je crn da izaziva kontroverze, ali mu ipak nedostaje Tarantinova kulerstina kao i Lynchova spremnost na kompromise. Upravo zbog ovog posljednjeg Solondz se zakacio s americkim cenzorskim odborom, koji mu je odbio dati "prolaz" za siroku publiku. Tako je mozda najzanimljiviji filmas i jedno od najugodnijih iznenadjenja nase kino-ponude ostao gotovo nepoznat. Sto je steta, jer je SRECA uistinu jedan od najboljih filmova koji se imalo prilike vidjeti u posljednje vrijeme.
SRECA nema cvrsti zaplet, nego se svodi na niz slabo povezanih vinjeta koje se bave trima sestrama iz predgradja New Jerseya. Prva od njih je Joy Jordan (Adams), tridesetogodisnjakinja koja jos uvijek nije nacisto cime bi se trebala baviti u zivotu - dok je njen san o karijeri pjevacice ostao neispunjen, profesionalni i ljubavni zivot joj je donio niz neuspjeha. Njena sestra Helen Jordan (Boyle) je kao ugledna pjesnikinja naizgled najuspjesnija od svih, ali u stvari ona je duboko nezadovoljna svojim zivotom koji joj se cini skroz ispraznim, tako da cak i perverzne fantazije koje joj preko telefona dahce njen isfrustriani susjed Allen (Hoffman) izgledaju kao osvjezenje. Treca sestra Trish (Stevenson) izgleda prilicno zadovoljna obiteljskom idilom kojoj joj pruza suprug Bill Mapplewood (Baker), ugledan psihoterapeut i brizan otac, koji je svom 11-godisnjem sinu Billyju (Read) spreman pomoci da prebrodi svoje prve seksualne probleme, istovremeno osjecajuci sve vecu pozudu prema njegovim vrsnjacima. Niti medju roditeljima stanje nije najbolje - ostarjeli otac Lenny (Gazzara) je nakon cetrdeset godina braka spreman napustiti njihovu majku Monu (Lasser).
U mnogo cemu SRECA dijeli mnoge elemente s filmskim opusom giganata americkog nezavisnog i "umjetnickog" filma - radnja je smjestena u New Jersey, rodnu drzavu Kevina Smitha; pomalo nelinearna radnja dosta podsjeca na Tarantina, a detaljni opis svakojakih perverzija i opacina koje cuce ispod glazure "normalnih" ljudi iz srednje klase je slicna Lynchovim vizijama. No, Solondz je ipak sam svoj autor, i SRECA ima prilicno osoban pristup prema temi. Perverzijama (pogotovo pedofiliji koja je digla na noge dezurne dusobriznike slijeva i zdesna) se prislo beskompromisno, ali je Solondz izbjegao nepotrebnu eksplicitnost i tako izbjegao dojam da mu je namjera bila da samo sokira gledatelje. Naprotiv, SRECA je, usprkos naizgled kaoticnoj strukturi, prilicno dobro organiziran i discipliniran film - svi su likovi i podzapleti dobro povezani. Vecina njih ima neke mracne zelje i Solondz im svima te zelje ispunja, ali nacin na koji su te zelje ispunjene i posljedice izazivaju bezbrojne crnohumorne efekte. Upravo je crnilo tog humora jedno od najvecih vrijednosti ovog filma - mnoge stvari kojima se u ovom filmu bi nas tesko razveselile u stvarnom zivotu. Naprotiv, sreca, koja je tematski okvir filma, iskazuje se kao gotovo nedostizan cilj svim njegovim junacima, cime i sam naslov ima svojevrsnu tragikomicnu, ironicnu notu.
Ipak, najveca vrijednost Solondzovog scenarija je u tome sto njegovi junaci, bez obzira koliko njihovi postupci bili odvratni i neprihvatljivi, nikada ne prestaju biti ljudska bica koja se ni po cemu osim po nespremnosti da postuju neka arbitrarna pravila ne razlikuju od nas. Solondz ne nastoji suditi, on nam jednostavno ostavlja da o svakome od njih sami donesemo zakljucak, bilo da nam se gade, bilo da s njima suosjecamo. U tome ima vise nego izvrsnu podrsku glumacke ekipe, pri cemu je Dylan Baker najvidljiviji primjer - dok bi u svakom drugom filmu njegov lik bio prikazan kao odvratni pedofil, Bill Mapplewood je prikazan kao simpaticno ljudsko bice, a na kraju, nakon zavrsne scene, gotovo komicne u svojoj surovoj iskrenosti, gotovo nam ga je zao. Uz Bakera su i svi ostali obavili izvrstan posao - od veterana Gazzare do 11-godisnjeg Rufusa Reada u ulozi Billyja.
SRECA ce tesko postati kult-film s popularnoscu jednog PAKLENOG SUNDA ili DIVLJEG U SRCU, ali je mozda tako i bolje. Solondz ce, lisen visokih ocekivanja snobovske publike i podrske licemjernog establishmeta, nastaviti snimati upravo onakve filmove kakve zeli. Ako ijedan od njih bude makar i djelomicno dobar kao SRECA, i Tarantino i Lynch ce imati vise nego dostojnog nasljednika.
(c)1999 Dragan Antulov
Baza podataka, programiranje i HTML konverzija su Copyright (c)1999,2002 Krešimir Kos