Za mnoge buduce povjesnicare hrvatske kinematografije 1999. godina ce ostati zabiljezena kao vrijeme u kojoj su se ostaci starog vremena grcevito borili s prvim lastavicama novog. Mozda je najbolja metafora tog stanja cinjenica da je HRT u kratkom vremenu lansirala dva filma koja su naizgled slicna, a opet duboko razlicita. Rijec je o CETVEROREDU Jakova Sedlara i MARSALU Vinka Bresana. Oba dva filma svoju inspiraciju nalaze u bliskoj povijesti Hrvatske, i oba dva filma su, slucajno ili namjerno, postala jos aktualnija zahvaljujuci smrti predsjednika Tudjmana i nedavno zavrsenoj izbornoj kampanji, te, naravno, oba dva filma su kadrovski slicno ekipirana i dozivjela su manje-vise istu reklamu. Ali, rijec je ipak o dva bitno razlicita filma - izuzetno skupi i spektakularni CETVERORED je mrtvacki ozbiljna socrealisticka slikovnica koja u predizbornim vremenima nanovo podgrijanim povijesnim hrvatskim podjelama u svrhe propagande jedne stranke preuzima kristalno jasan stav, a reziju i scenarij su potpisali netalentirani kadrovici jednog rezima. MARSAL je, pak, zafrkantska lezerna komedijica koju je snimio komercijalnim rezultatima potvrdjeni mladi autor, te koja se prema povijesti odnosi s neobicnom kombinacijom podsmjeha i nostalgije, u kojoj ce sebe pronaci oni koji prema odredjenim razdobljima hrvatske povijestui imaju sasvim razlicito misljenje. I, naravno, nije tesko pretpostaviti koji je od ta dva filma dozivio komercijalni trijumf i panegirike medju kriticarima, a koji ostao zabiljezen u povijesti kao najveca sramota hrvatske kinematografije. O Sedlaru se, sudeci po izbornim rezultatima, jos dugo nece cuti ni rijec, pa je stoga bolje da se u nastavku teksta posvetimo Bresanu i njegovom filmu.
Radnja filma MARSAL smjestena je na mali dalmatinski otok, dosta slican onome kojeg je Bresan koristio za svoj prethodni megahit KAKO JE POCEO RAT NA MOM OTOKU. Stipan (Kuhn) je policajac koji po kazni dolazi na njega ne bi li istrazio prijavu o tome da se skupina subnorovaca, bivsih Titovih partizana na celu s Marinkom (Ivezic), lokalnim glavesinom iz doba komunizma, tajno okuplja s nekim sumnjivim namjerama. Stipan pokusava istraziti slucaj, ali gotovo nitko mu nije sprema pomoci, jer svi sute o neobicnim i zastrasujucim dogadjajima. Stipan postupno doznaje kako je veliki dio stanovnika poceo nocu vidjati figuru koja podsjeca na Josipa Broza Tita, pokojnog predsjednika bivse Jugoslavije. Vijest o tome se brzo siri medju ostarjelim Titovim suborcima koji hrpimice dolaze na otok. Luka (Gregurevic), gradonacelnik i lokalni tajkun, usprkos svoje reputacije antikomunista, vidi u tome priliku za brzu zaradu te na brzinu organizira titoisticke manifestacije na otoku. Marinko i njegova druzina, pak, imaju mnogo ozbiljnije namjere - novu narodnu revoluciju i preuzimanje vlasti. Situaciju komplicira i dolazak dvoje agenata UNS iz Zagreba.
Kao i gotovo svaki hrvatski film snimljen u prethodnih desetak godina, i MARSALA valja ocjenjivati specificnim kriterijima. Svi koji su nastojali objasniti Bresanov fenomen, koji je prije tri godina uspio poraziti ultrafavorizirane holivudske spektakle, uvijek su morali priznati kako taj mladi filmas sam po sebi nije bog-zna-kakav talent, odnosno kako je takvim percipiran od filmske publike i kritike samo zato sto je u za antitalente plodnoj klimi Hrvatske devedesetih uspio snimiti jedan obican, pristojan filmcic. No, tri godine kasnije, vec se vidi kako je Bresan sazrio, kako nije dopustio da mu slava udari u glavu poput nekih drugih hrvatskih filmskih velicina. MARSAL jest slican film njegovom prvijencu, ali je istovremeno i drukciji. Bresan ovdje vjesto mijesa zanrove - dok je prethodni film bio obicna jeftina malomiscanska farsa temeljena na drzavotvornom "high conceptu", MARSAL vec pokazuje vece bogatstvo inspiracije, pri cemu su reference bile cak i one poznate samo fanaticnim hrvatskim filmofilima (u jednoj sceni Ivo Gregurevic parodira svoj lik iz SEDME KRONIKE), kao i ljubiteljima kult horora (COVJEK OD PRUCA). Ne samo da je u pitanju obicna komedija, nego se kroz film moze vidjeti i Bresanov kriticki odnos prema hrvatskoj svakodnevnici, u kojoj gotovo nitko nije postedjen satirickog tretmana oca i sina Bresana. Bresan podjednako ismijava ostarjele partizancine koje zive u oblacima "svijetle proslosti", kao i tajkunske vlastodrsce koji su pod firmom antikomunizma usvinjili hrvatsku sadasnjost, ali ni buducnost Hrvatske nije svijetla, s obzirom da je simbolizira nadrogirana i besperspektivna omladina.
Mozda najvece (i za hrvatski film najteze) dostignuce Bresana u MARSALU - opravdanje komedijske zanrovske odredjenosti uistinu smijesnim scenama - postignuto je vjestom kombinacijom klasicnog humora i stoseva shvatljivih samo onima upoznatim s komunistickim i postkomunistickim kontekstom Hrvatske i bivse Jugoslavije. Bresanu valja odati priznanje za hrabrost, s obzirom da se u jednom od vaznih likova moze prepoznati u vrijeme snimanja zivuci hrvatski predsjednik. Prije samo par godina, film nalik na MARSAL bilo je gotovo nemoguce snimiti, pa se Bresanu moze oprostiti stoga sto u ovom filmu po nekim pitanjima nije bio konkretniji i nije spomenuo Jugoslaviju, Tudjmana i HDZ. Moze mu se oprostiti i pomalo isforsirana zavrsnica, koja snaznim simbolizmom kompenzira dramaturske nedostatke.
Naravno, Bresan jos ima dosta toga za uciti. Film je na trenutke previse dosadan, neke scene nisu bas previse smijesne. Najupadljiviji nedostatak je koristenje nepotrebnih likova, pri cemu je dvojac iz UNS-a, koji bi trebao predstavljati nekakvu parodiju na DOSJEE X, uzasno neiskoristen. Ipak, kada se sve zbroji i oduzme, MARSAL je iznenadjujuce dobar film, i kao takav je svoj svoj komercijalni uspjeh itekako zasluzio.
(c)1999 Dragan Antulov
Baza podataka, programiranje i HTML konverzija su Copyright (c)1999,2002 Krešimir Kos