ASTERIX ET OBELIX CONTRE CESAR
59. godine pr.n.e. Gaj Julije Cezar, ambiciozni rimski politicar, odlucio je svoje ime proslaviti kaznenom ekspedicijom protiv keltskih barbara koji su ugrozavali sjevernu Italiju. Ta je pohod imao iznenadjujuci uspjeh, jer je Cezar, koristeci svoj talent vojskovodje te superiornu taktiku i obucenost svojih legionara, za samo nekoliko godina pod rimsku upravu podvrgao golemi teritorij koja ce slijedecih nekoliko godina biti dragulj u kruni Rimskog Imperija pod nazivom Galija. Stoljecima kasnije, taj ce dogadjaj traumatizirati sovinisticki nastrojene francuske povjesnicare, iako bi Francuzi upravo Cezaru trebali dugovati postojanje vlastite nacije - upravo je njegov blitzkrieg razlicite teritorije, nastanjene na smrt zakrvljenim plemenima i klanovima, pretvorio u jednu upravnu cjelinu i tako udario temelje buducem nacionalnom jedinstvu. Bila ta trauma osnovana ili ne, dva milenija kasnije je dala inspiracija francuskih autorima stripova Albertu Uderzu i Reneeju Goscinnyju da 1959. godine pocnu rad na stripu koji ce postati dati jednog od najpopularnijih likova devete umjetnosti. Stvoren u doba velike popularnosti spektakularnih povijesnih filmova, kao i u zacecima evropskog jedinstva, ASTERIX je bio izvrstan medij za satiricke komentare na moderno vrijeme, kao i razlicite nacionalne karaktere.
Popularnost ASTERIXA je svoj put nasla i do filmske vrpce, i to davno prije nego sto su ekranizacije uspjesnih stripova postale dominantni trend. Doduse, rijec je bila o animiranim filmovima, od kojih je dosada napravljeno njih sedam, od kojih je posljednjih od njih, ASTERIX U AMERICI, u nasim videotekama bio prije par godina. Igranu verziju s pravim glumcima je, kao i slicnom slucaju FLINTSTONESA, trebalo malo duze cekati, jer egzoticne kulise i kostimi ipak malo vise kostaju od onih nacrtanih. Kada su devedesete sa sobom donijele kompjutersku grafiku, cak su i trome evropske kinematografije shvatile njihovu prednost. Tako je za ovogodisnju Veliku evropsku nadu - projekt koji bi pokazao da se Stari kontinent moze nositi s holivudskom komecijalom - odabrana upravo igrana ekranizacija ASTERIXA. Za nositelje glavnih uloga su odabrani Christian Clavier, popularni francuski komicar koji se moze pohvaliti uspjehom DALEKIH RODJAKA, te uvijek pouzdani Gerard Depardieu, a njima se pridruzio i oskarovskom slavom ovjencani talijanski kolega Roberto Benigni. Rezultat je bio ipak ispod ocekivanja - film je podbacio na evropskim kino-blagajnama, a kritika ga je sahranila sa zestinom koja se mogla mjeriti samo s ogorcenjem vjecno grintavih fanova originalnog stripa.
Radnja filma zapocinje u Galiji nedugo nakon sto ju je Cezar pacificirao i natjerao sve njene stanovnike da prihvate rimski jaram. Jedino selo u kojem zive lukavi Asterix (Clavier) i njegov ne bas bistri, ali kao od brda odvaljeni prijatelj Obelix (Depardieu) odbija placati danak. Razlog za to, kao sto se na svoju veliku zalost vise puta imao prilike uvjeriti zapovjednik lokalnog rimskog garnizona Caius Bonus (Castaldi), lezi u carobnom napitku koji stanovnicima sela daje nadljudsku snagu i moc da se odupru visestruko nadmocnim neprijateljima. Iako druid Cudomix (Pieplu) inzistira na tome da se napitak koristi samo za obranu, pohlepni Prolix (Prevost) ce seoskog poglavicu Vrhovnixa/Drmatorixa (Galabru) natjerati da ponovno sanja svoje snove o oslobadjanju Galije i marsu na Rim. Preuzimanje rimskog zlata je samo prvi korak u tom planu. U medjuvremenu Cezar (John) dolazi vidjeti u cemu se radi u tom selu. Kada Cezaru saopce da je rijec o carobnom napitku, njegov pomocnik Lucius Detritus (Benigni) smislja lukavi plan da zarobi Cudomixa i docepa se njegove formule. Detritusov cilj, dakako, nije da formulu preda Cezaru, nego da dodje na njegovo mjesto. Nakon sto Cudomixa zarobe Rimljani, Asterix i Obelix smisljaju vlastiti lukavi plan da oslobode druida i svom selu osiguraju nastavak mirnog i slobodnog zivota.
Vec na samom pocetku ova verzija ASTERIXA ce predstavljati odredjen problem onima koji su, poput autora ovih redaka, odrasli citajuci izdanja "Stripoteke". Prije svega je rijec o tome da je dobro poznae likove iz stripa ponekad tesko prepoznati zbog toga sto prevoditelj nije bas bio najbolje upoznat s kreativnim prijevodima imena likova iz Asterixovog sela, a nekada se ni glumci nisu bas previse brinuli da utonu u lik. Christian Clavier kao Asterix je pomalo previse neurotican u odnosu na svoje inteligentno i smireno strip-izdanje. S druge strane, golemi Gerard Depardieu izgleda kao da je modelirao strip-autorima kada su stvarali originalni lik. S ostalim glumcima, osim njemackog glumca Gottfrieda Johna, koji je savrseno "skinuo" Cezara, nema bas previse srece. Roberto Benigni je uobicajeno sasav, ali njegov lik je previse vedar i simpatican za ulogu koja je zahtjevala iznogudovskog neurotika; autor ovih redova smatra da je trebao izmijeniti uloge s Clavierom i glumiti Asterixa. Najtragicniji slucaj je dakako Laetitia Casta kao Falbala/Divnala (Lepaluki u novosadskom izdanju), ocigledno angazirana prije svega zbog svojeg poprsja, a manje zbog glumackog talenta.
S druge strane, sretna je okolnost da je reziju potpisao Claude Zidi, francuski reziser koji je odavno stekao reputaciju filmasa sklonog (mnogim art-snobovima omrazenoj) slapstick komediji. S ne bas najbolje pogodjenom karakterizacijom, film se prije svega oslanja na vizualne gegove, a Zidi pokazuje kako se dobro snalazi sa kompjuterskom grafikom. Iako scenografija nije postavljala bog-zna-kakve zahtjeve - galsko selo i asketski rimski logori nisu onako spektakularne lokacije poput onih smjestenih u anticku Grcku, Rim ili Egipat, to se nadoknadjuje raskosnim kostimima. Iako dosta toga u filmu nema veze sa zdravom pamecu, opusteni gledatelji bez prevelikih zahtjeva ili ocekivanja se mogu dobro zabaviti. To vazi cak i za one koji su voljeli strip; filmska verzija je daleko inferiornija, ali ipak dovoljno dobra da mozda zazelimo i nastavak koji bi, za razliku od mnogih holivudskih slucajeva, mogao biti i opravdan.
(c)1999 Dragan Antulov
Baza podataka, programiranje i HTML konverzija su Copyright (c)1999,2002 Krešimir Kos