Iako se sovinisti s obje strane s time nikako ne mogu pomiriti, odnosi izmedju Srbije i Hrvatske polako ali sigurno dolaze na svoje mjesto. Najbolji primjer za to jest cinjenica da se srpski filmovi danas sasvim normalno pojavljuju u nasim kinima. Prije samo nekoliko godina to je bilo nezamislivo, jer se barutni dim jos nije slegao a u Hrvatskoj se jos mahalo krvavim vukovarskim kosuljama. No, to sto danas srpske filmove u hrvatskim kinima gotovo nitko ne naziva svetogrdjem ima i svoju mnogo prirodniju stranu. Naime, fenomen srpskog filma u Hrvatskoj prosao je svoj zenit. Filmovi koji su bili najveci hit zato sto su bili zabranjena roba danas od publike se tretiraju isto onako kao sto se tretira svaki drugi film, bilo da je dosao iz Hollywooda ili same Hrvatske. Iako se srpski filmasi, sudeci po kvalitetu svojim filmova, jos neko vrijeme ne moraju brinuti za svoju reputaciju (pogotovo u usporedbi sa svojim uskopljenim i nesposobnim hrvatskim kolegama), ipak je vidljiv pad interesa za srpski film.

To se, na zalost, prelomilo na filmu koji je mozda nesto najbolje sto se na polju filma napravilo na podrucju naseg istocnog susjeda (ako ne i uopce na ovim nesretnim prostorima). BURE BARUTA, film Gorana Paskaljevica, veterana srpske kinematografije, dozivio je nevjerojatan medjunarodni uspjeh, pobijedio na nekoliko festivala i bio nominiran za "Oscara", da bi mu NATO-vo bombardiranje Srbije donijelo dodatni publicitet. Medjunarodni uspjeh Paskaljevicevog filma bila je onaj presudni element koji je natjerao hrvatske distributere da prijedju i taj posljednji Rubikon i omoguce da se srpski film bez ikakvih problema pojavljuje u nasim kinima (cak bez anketa i lokalnih referenduma, kao u Zadru). Ali distributerima se taj rizik samo djelomicno isplatio - publika koja je hrlila na Dragojeviceve RANE sada je ostala relativno ravnodusna. BURE BARUTA jest hit u Hrvatskoj, ali sasvim prosjecan i umjeren, koji se cak ne moze mjeriti sa standardima koje je Bresan postavio sa svojim filmom KAKO JE POCEO RAT NA MOM OTOKU (sto ce vjerojatno utjesiti sovinisticki nastrojene hrvatske kriticare). To je zbilja steta, jer Paskaljevicev film uistinu predstavlja nesto sto se rijetko moze vidjeti ne samo u nasim kinima, nego i u policama nasih videoteka.

Radnja filma je nepovezani slijed razlicitih vinjeta, u koje nas uvodi Boris (Ristanovski), androgini zabavljac u beogradskom nocnom klubu "Cabaret Balkan". Nakon sto nam je servirao svoju tiradu o tome kako je Balkan cmar Evrope, a Beograd njegov veliki hemoroid, te da je njegova zemlja i grad osudjena da zivi bez nade, njegove rijeci se ostvaruju kroz razlicite price koje se dogadjaju jedne noci u Beogradu. Sve te price spaja nekih dvadesetak likova, od kojih je svaki na svoj nacin pogodjen nasiljem koje je mucilo ove prostore nekoliko prethodnih godina; to nasilje ne samo sto je unistilo svaki trag kulture i ljudskog ophodjenja na ovim prostorima, nego su pojedinci njime toliko opsjednuti i spremni da budu pocinitelji svaki put kada im se posreci da ne budu zrtve. Te su vinjete kratke ali efektne, pune gorkog, crnog humora, ali i gotovo nezamislivog nasilja.

Paskaljevicev problem s hrvatskom (a vrlo vjerojatno i sa srpskom) publikom nije u tome sto on ima nekakav drukciji stav od onoga sto je Dragojevic tvrdio u LEPA SELA LEPO GORE ili RANAMA. Njegov je problem u generacijskom jazu i drukcijem pristupu. Dok Dragojevic, dijete devedesetih, svoje filmove dostavlja u raskosnim, videospotovskim paketima zacinjenim tarantinovskom postmodernom i mangupiranjem, Paskaljevic je pripadnik stare skole. Njegov je film, iako ima neke tarantinovske odlike - pseudocirkularnu radnju i niz ravnopravnih likova - mnogo discipliniraniji i sredjeniji. Tako imamo konvencionalne dramske tehnike i gotovo sve pokidane niti u filmu na kraju krajeva dolaze na svoje mjesto. Nelinearnu, ali cvrstu strukturu price prati odlicna montaza i jednako dobra fotografija, koja vjesto koristi nocne lokacije Beograda.

Ipak, ono po cemu ce se ovaj film najvise pamtiti jest prije svega izvrsna gluma. Scenarij Dejana Dukovskog, koji je pun odlicno ocrtanih, zivotnih i uvjerljivih likova, bio bi beskoristan da nije bilo hrpe izvrsnih glumaca koji su ih bili spremni odigrati. I to sve pod budnim Paskaljevicevom okom koji je temeljito koristio krupne planove ne bi li maksimalno iskoristio sve njihove mogucnosti. BURE BARUTA je stoga izvrsna prilika da vidimo siroki asortiman glumaca koji pokriva gotovo cjelokupnu povijest srpskog filma. Tako imamo prilike vidjeti jednog Ljubu Tadica koji je prije gotovo pola stoljeca suradjivao s Golikom i Vrdoljakom, pa najvece zvijezde ex-YU filma 60-tih kao sto su Milena Dravic, karakterne "face" kao sto su Bata Stojkovic i Bogdan Diklic, dvojicu "Otpisanih" - Dragana Nikolica i Voju Brajovica i naravno, last but not least, Batu Zivojinovica. Naravno, svima njima se prikljucila mladja generacija, koja je hrvatskoj publici prirasla srcu preko piratskih video-kazeta - Nebojsa Glogovac, Ana Sofrenovic i Mirjana Jokovic.

Mozda ce nekima smetati sto je ovaj film previse zestok, previse mracan, odnosno sto u njemu nema spasonosne "kulerstine" koja bi omogucila da se gorki pelin BURETA BARUTA lakse probavi. Ali, mozda je upravo ta gorcina ono sto je tema zahtijevala. BURE BARUTA je izvrstan film, ali, na zalost, oni kojima je ovaj film namijenjen, imali su ga prilike vidjeti tek nekih sedam-osam godina prekasno.

Baza podataka, programiranje i HTML konverzija su Copyright (c)1999,2002 Krešimir Kos