Svako malo se u kinima pojavi neki film koji objektivnost recenzenta stavlja na veliku kusnju. DA MI JE BITI MORSKI PAS je jedan od takvih slucajeva. Prije svega, ovaj scenaristicki i rezijski uradak mladog Splicanina Ognjena Svilicica je svojom radnjom smjesten u njegov rodni grad, koji je isto tako prebivaliste autora ovih redova. S obzirom da se u filmu pojavljuju lokacije, situacije i karakteri koje imam prilike gledati svaki dan, neumitne usporedbe izmedju stvarnosti i onoga sto se vidi na ekranu bi moje kriterije trebale uciniti daleko ostrijima nego kod kriticara koji zive van Splita. S druge strane, u stvaranju ovog projekta je iz razumljivih razloga sudjelovao veliki broj osoba koje su prijatelji i poznanici autora ovih redova, a s obzirom da je mnogima od njih ovo prva, a mozda i jedina prilika da unaprijede svoju filmsku karijeru, sve eventualne mane ovog filma bih trebao gledati kroz prste.
Dodatne poteskoce prilikom objektivnog procjenjivanja ovog filma predstavljaju i odredjena lokalpatriotska predrasuda koju autor ovih redova osjeca prema svim filmovima koji su smjesteni u Split. Ovaj grad, koji s obzirom na povoljnu klimu i rasadnik talenata iz industrrije zabave ima potencijala da postane hrvatski Hollywood, u proteklom desetljecu nije imao bas previse srece po pitanju koristenja svojih filmskih potencijala. U situaciji kada finacijsku "spinu" hrvatske filmske industrije drze centralisticki nastrojene vladine institucije, medju pet-sest filmova koji se svake godine snimaju u nasoj zemlji, za Split jednostavno nije bilo mjesta. Nije pomoglo cak ni to sto je Split svojim egzoticnim lokacijama i jos egzoticnijim stanovnistvom dusu dao za filmske obrade. Posljednji film s radnjom smjestenom u Split je crna ratna komedija MARJUCA ILI SMRT koju je 1987. rezirao Vanca Kljakovic (koji se u ovom pojavljuje u maloj ulozi). Ipak, Svilicic je nekako uspio progurati svoj projekt i za to mu treba odati priznanje.
Svilicic je svoj projekt zamislio kao urnebesnu komediju koja bi ocigledno trebala utaziti glad hrvatske publike za takvom vrstom zabave, glad koja je Bresanov KAKO JE POCEO RAT NA MOM OTOKU ucinila prvim hrvatskim superhitom, odnosno ista ona glad zbog koje srpske komedije idu kao lude. Pri tome se koristio lokalnim stereotipima i kao protagoniste uzeo Kristijana (Mlikota) i Matu (Zovko), dva "Vlaja" koji se svojim mercedesom spustaju s krsevitih brda Dalmatinske Zagore i dolaze u Split kako bi se zabavljali s lokalnim curama. Naravno, njihova ocigledna neprilagodjenost splitskom mentalitetu i pravilima ponasanja u velikom gradu ih dovodi u raznorazne neprilike. S druge strane, Ive Dumanic (Bosnjak), radnik u lokalnoj pivovari, ima mnogo ozbiljnije probleme; nehotice je stisnuo pogresno dugme i zbog toga cijeli Split ove veceri pije lose pivo. Zbog toga je izgubio posao, posvadjao se s trudnom suprugom Dode (Bebic-Tudor) i utjehu pokusava pronaci u kaficima gdje ce naletjeti na otkacenu umjetnicu (Majic). Sudbine svih tih likova ce se ispreplesti tokom lude noci.
Na papiru je ovaj koncept izgledao primamljivo - percepcija Splita koju stvaraju suvremeni hrvatski filmasi izgleda da je prerasla sada vec otrcane "ribar plete mrizu svoju" stereotipe, tako da su reklamne najave o DA MI JE BITI MORSKI PAS kao svojevrsnom rock'n'roll filmu cak imale odredjenu podlogu u stvarnosti. Na zalost, DA MI JE BITI MORSKI PAS je ocigledno zaglavio negdje izmedju Smojinog i danasnjeg vremena - Svilicic daje svojevrsni hommage splitskoj glazbenoj sceni 70-tih godina (naslov je inspiriran hitom grupe "Metak", a Oliver Dragojevic sluzi kao stalna glazbena podloga), ali od prikazivanja splitske suvremenosti nema ni traga ni glasa. Tesko je nazvati bilo koji film koji koristi splitski milje uspjesnim, ako se u njemu ne spominje "Hajduk", a o potpunom ignoriranju notorne heroinske stvarnosti da i ne govorimo. Doduse, Svilicic nije taj kojega bi trebalo razapeti zbog takvog propusta - HRT-ovski cenzori jednostavno ne mogu provariti bilo kakav pokusaj da se o crnijim stranama hrvatske stvarnosti progovara na komican nacin; vjerojatno se plase da bi proizvodi jednog drzavotvornog HRT-a onda previse slicili na protudrzavne i antihrvatske gnjusobe jednog "Feral Tribunea".
U takvim je okolnostima humor - ono sto je trebalo biti najprimamljivijim elementom filma - doslovno kastriran. DA MI JE BITI MORSKI PAS je zbog toga tek na trenutke smijesan, mnogi stosevi su vec otrcani (Vlaji koji se snalaze pomocu mreze mocnih "rodijaka", splitske cure kao alapace opsjednute vlastitim izgledom itd.), a Svilicic pokazuje slab smisao za ritam. Neke od scena su totalno besmislene, a komedija cesto klizi u mrtvacki ozbiljnu dramu. Turoban ugodjaj uskih i mracnih splitskih ulicica u zimskom ugodjaju tome itekako pridonosi. U svakom slucaju, slab humor je doprinio tome da splitska publika hrli na predstave ne zato da bi se smijala stosevima, koliko zato da bi prepoznala svoju rodbinu, prijatelje i poznanike koji se pojavljuju medju statistima.
S druge strane, Svilicic se ne moze pozaliti da je imao losu glumacku postavu. Vedran Mlikota i Josip Zovko su prilicno dobra vlaska varijanta Bobija i Rudija, glumci koji tumace Splicane su dobro "skinuli" naglasak, a Edita Majic je uistinu zasluzila "Zlatnu arenu" za svoju tragikomicnu ulogu umjetnice, a i Vanca Kljakovic vrlo dobro donosi nesto mracnijih tonova ovom filmu.
Sve u svemu, DA MI JE BITI MORSKI PAS je film za kojeg je dobro da je snimljen, ali cija prolazna ocjena ipak nije dovoljna da ga preporucim za gledanje. Njegova vrijednost je u tome sto ce nekim buducim filmasima dati poticaj da se hrvatskim Los Angelesom pozabave na nesto riskantniji i zesci nacin.
(c)1999 Dragan Antulov
Baza podataka, programiranje i HTML konverzija su Copyright (c)1999,2002 Krešimir Kos