[ Recenzije ] [ Pretraživanje ]         Filmske stranice         [ http://film.purger.com ]

STRAH I PREZIR U LAS VEGASU

FEAR AND LOATHING IN LAS VEGAS

Terry Gilliam, koji je za vrijeme svog clanstva u kultnim Monthy Pythonima bio najmanje ispred kamere, od svih je clanova napravio mozda najblistaviju karijeru kao reziser u 80-tim i 90-tim. No, ta je blistavost prilicno relativan pojam - njegove su filmove, pune zanimljivih, leprsavih, neobicnih, ali cesto i crnohumornih vizualnih rjesenja kriticari voljeli, dok je publika bila nesto rezerviranija zbog nekonvencionalne price. Zbog toga je njegova karijera bila puna uspona i padova - u prethodne spada 12 MAJMUNA, jedan od najboljih filmova iz 1995. godine, dok STRAH I PREZIR U LAS VEGASU, ekranizacija kultnog romana Huntera S. Thompsona, pripada u ovo posljednje. Ispljuvan cak i od vjernih kriticara, a potpuno ignoriran od publike, bio je jedno od najvecih komercijalnih promasaja 1998. godine, te je normalno sto ga nas distributer uvaljuje upravo u ove ljetne vrucine, kada se kriteriji video-ponude drasticno smanjuju.

Godine 1971. novinar Raoul Duke (Depp) dobija zadatak da izvjestava o moto-utrci koja se dogadja u pustinji oko Las Vegasa. Naravno, posto je Raoul dijete svojeg vremena, on ce novac dobijen za zadatak potrositi na sve moguce vrste droge koje ce ljubomorno cuvati u svom kovcegu, i potom krenuti u Las Vegas. Njegov je nerazdvojni pratitelj dr. Gonzo (del Toro), njegov 150 kg teski odvjetnik rodom sa Samoe, koji dijeli njegove rekreativne navike. Njih dvojica dolaze u Las Vegas, ali pracenje moto-utrke i nije tako bitno koliko konstantno opijanje, drogiranje i razbijanje hotelskih soba. Stjecajem okolnosti, Raoulov hotel ce postati mjestom odrzavanja policijske konvencije posvecene borbi protiv droge.

To sto je STRAH I PREZIR U LAS VEGASU neuspio film da se objasniti dobro poznatom cinjenicom da dobra knjizevnost cesto daje predlozak losim filmovima i obrnuto. To je pogotovo slucaj s prozom Huntera S. Thompsona, novinara i jednog od kultnih licnosti "kontrakulture" ludih sezdesetih, koji je smislio termin "gonzo novinarstva". Njegov je metod pisanja bio taj da se bez cilja zaputi na neko mjesto, nadrogira se do besvijesti i poslije opisuje svoje dozivljaje. Na papiru je to mozda izgledalo simpaticno, ali na ekranu Gilliam je ucinio sve da likove i dogadjaje ucini maksimalno antipaticni - dva holivudska ljepotana - Depp i del Toro - svedeni su na odvratne karikature. Depp je ocelavio, a del Toro nabio preko 80 kg tezine. I usput Gilliam koristi prilike da nam vise puta zorno prikaze sadrzaj njihovog zeluca, kojeg likovi svako malo povracaju. U svoj toj kaljuzi se s vremena na vrijeme pojave kakvi biseri - male simpaticne epizode s Christinom Ricci, Garyjem Buseyem ili u crno obojanom Ellen Barkin. No, Gilliam je zaboravio na ritam i u dva sata se gledatelj pita ima li to ikakav smisao. Povremeno nam Gilliam servira kakav politicki, odnosno kulturni komentar, pokazujuci kako je 1971. bila "kljucna" godina, kada su psihodelija i lude sezdesete konacno kapitulirale pred niksonovskim konformizmom. Ali danasnjim gledateljima, osim ako nisu nostalgici, to nista ne znaci. U eri TRAINSPOTTINGA problem droge - individualni i drustveni - se moze tretirati na mnogo privlacniji i efektniji nacin.

  • ocjena: los (-)

    (c)1999 Dragan Antulov


    NAPOMENA: Ovaj dokument namijenjen je isključivo za osobnu upotrebu.
    Za svako drugo korištenje i re-distribuciju u elektronskom, pisanom ili bilo kojem druogm obliku,
    uključujući i WWW-stranice, potrebna je izričita PISANA dozvola autora.

    Baza podataka, programiranje i HTML konverzija su Copyright (c)1999,2002 Krešimir Kos