Iako su se svi kleli u to kako se nece oskvrnuti uspomena na velikog Stanleya Kubricka, licemjerni je Hollywood pijetet prema velikanu stavio ispod obzira prema filistarskom moralu svojih cenzora. Tako je EYES WIDE SHUT, posljednji Kubrickov film, bio iskasapljen kako bi zadovoljio malogradjanske standarde americke provincije. U takvoj atmosferi, kada tako ponizavajuci tretman dozivljava jedna takva velicina, lako je zamisliti sto bi se dogodilo s nekim tko je u kriticarskoj nemilosti. Taj netko je Adrian Lyne, britanski autor koji je 80-tih snimao nekoliko popularnih, ali kritici ne bas milih filmova kao sto su FLASHDANCE, 9 1/2 TJEDANA i FATALNA PRIVLACNOST. 1996. njegov je grijeh bio u tome sto se odlucio za ekranizaciju LOLITE, kontroverznog romana Vladimira Nabokova iz 1954. godine. Nije problem bio u tome sto film fakticki predstavlja remake Kubrickovog remek-djela iz 1962. godine. Problem je bio u tome sto se film bavi pedofilijom. A danasnja Amerika, u kojoj je licemjerni nazovilberal Clinton po pitanju "zastite neduzne djecice" podilazio ekstremno desnim fundamentalistima, mnogo je zadrtija po tom pitanju nego prije tridesetsedam godina. Film je na samom pocetku proglasen pornografijom za pedofile, tako da se ni najugledniji kriticari nisu usudili o njemu reci ni rijec. Lyneova LOLITA je tek nakon dvije godine dobila americkog distributera i nestala iz kina gotovo nezapazena, i tako sebe u Hrvatskoj osudila na neuglednu video-distribuciju.
Za razliku od Kubricka, scenarij Stanleya Schiffa nesto vjernije prati radnju Nabokovljevog romana. Godine 1947. u Novu Englesku dolazi britanski profesor Humbert Humbert (Irons) kako bi predavao knjizevnost na jednom od tamosnjih koledza. Radi smjestaja dolazi u dom udovice Charlotte Haze (Griffith), gdje ostaje iskljucivo zato sto je do usiju zaljubljen u njenu lijepu i zavodljivu 12-godisnju kci Lolitu (Swain). Da bi sto dulje bio blizu nje, on popusta zavodnickim nastojanjima njene majke i postaje joj ocuh. Charlotteina iznenadna smrt omogucuje Humbertu da pod paskom skrbi za pokcerku postane njen ljubavnik. Njih dvoje pocinju putovati Amerikom, ali ljubavna veza im pocinje pucati zbog Humbertove sve vece ljubomore. No to nije najveci Humbertov problem - njih pocinje slijediti tajanstveni muskarac u automobilu, za kojeg je Humbert uvjeren da je u pitanju policajac.
Prilicno je nezahvalno bilo koji film usporedjivati s Kubrickom, pa ni Lyneova LOLITA nije izuzetak. Iako se Lyne itekako trudio napraviti sto je moguce drukciji film, gledatelju jednostavno nije bilo moguce izbjeci ponekad neugodni d‚j… vu osjecaj. Neke je kriticare to natjeralo da film pokopaju tvrdeci kako je Lyne samo neuspjesno kopirao Kubricka (kao sto ce Van Sant nesto kasnije biti pokopan zbog indigo-kopiranja Hitchcockovog PSYCHA), dok su drugi bili skloni koristenje boje, odnosno nesto slobodnijih scena, nazvati skrnavljenjem uspomene na velikog filmasa. Prava je istina ipak u tome da je Lyneova LOLITA bitno drukciji film, i to zbog pristupa predlosku. Dok je Kubrick svoju verziju snimio kao svojevrsnu crnu komediju, dotle je Lyne predlozak iskoristio za mrtvacki ozbiljnu dramu koja do srzi ogoljuje tragicnu situaciju u kojoj se nasao glavni junak, nesposoban da pod uzdom drzi svoje nagone. U tu je svrhu angaziran mozda najbolji britanski glumac, Jeremy Irons, cija je sjajna izvedba omogucila da Humberta vidimo kao svojevrsnog tragicnog, ali i romanticnog junaka. Ugodno glumacko iznenadjenje predstavlja i debitantica Dominique Swain (koju, inace, mozemo vidjeti u TV-spotu LULLABY od Shawna Mullinsa). Dobivsi ulogu s jedva 15 godina, savrseno je odigrala kombinaciju djecje nevinosti i zenske zavodljivosti, mnogo uvjerljivije od sada vec zaboravljene Sue Lyon u Kubrickovoj verziji. Ostali glumci se nisu bas previse istakli, ukljucujuci prenapuhanu Melanie Griffith i Franka Langellu. Od ovog posljednjeg ce nam prije u sjecanju ostati cinjenica da je pred kamerama pokazao svoje spolne organe nego ozbiljan glumacki napor (prilicno tuzno za film u kojem nema bas previse zenske golotinje). Fotografija i scenografija su, inace, savrseni - Lyne je ulozio dosta napora da ozivi Ameriku krajem 40-tih godina, a i izbor glazbe je prilicno sugestivan. Ipak, pomalo iritira to sto je kao autora originalne glazbe uzeo previse prepoznatljivog Ennia Morriconea. No, sve u svemu, LOLITA Adriana Lynea je iznenadjujuce dobar film, za kojeg je zbilja steta sto kod nas nije dozivio zasluzenu kino-distribuciju.
(c)1999 Dragan Antulov
Baza podataka, programiranje i HTML konverzija su Copyright (c)1999,2002 Krešimir Kos