THE RED VIOLIN
LE VIOLON ROUGE
Montreal je mjesto u kojem se okupljaju bogati kolekcionari i strucnjaci za umjetnine povodom velike aukcije drevnih i skupocjenih glazbala. Medju strucnjacima je i Charles Morritz (Jackson) kojega je angazirala aukcijska kuca da provjeri autenticnost jednog od svojih, potencijalno najvrijednijih izlozaka - "Crvenu violinu". Doticno je glazbalo rad velikog talijanskog majstora Niccoloa Bussotija (Cecchi), koji ga je 1681. godine izradio u cast svoje trudne supruge Anne (Grazioli). Ali, vec tada se ispostavlja kako je doticna violina ukleta te da donosi nesrecu gotovo svakome tko je se docepa. To se potvrdjuje u slijedecim stoljecima, kada violina putuje od carskog Beca krajem 18. st., preko viktorijanske Engleske, sve do Kine, kada joj u vihoru kulturne revolucije prijeti opasnost od unistenja od Crvene garde, koja je smatra dekadentnim zapadnim instrumentom. Violina se uspije sacuvati, a aukcija i bezbrojne makinacije iza scene su samo jos jedno poglavlje u njenoj povijesti punoj bizarnih obrata i pustolovina.
Francois Girard spada u medju one kanadske filmase koji su izgubili svaku nadu da bi se mogli natjecati sa svojim bogatim juznim susjedima u kategoriji komercijalnog filma. Umjesto toga se, poput Cronenberga, Egoyana i Arcanda, okrenuo cisto umjetnickim filmovima (najpoznatiji primjer u slucaju Girarda je njegov rad 32 SHORT FILMS ABOUT GLENN GOULD). CRVENA VIOLINA je jedan fini primjerak filma s umjetnickim pretenzijama, u kojeg je ulozeno dosta truda. Trud nije samo u vjerodostojnom ozivljavanju razlicitih povijesnih epoha na razlicitim kontinentima, nego i u prilicno originalnom nacinu na kojeg Girard i njegov scenarist Don McKellar postavljaju pricu. Koristi se ciklicna tehnika (ciji je najpoznatiji primjer, svakako, Tarantinov PULP FICTION), a takodjer nam nude i lik Annine sluskinje koja nam preko tarot karata sluzi kao svojevrsni grcki kor. Glazba je takodjer prilicno dojmljiva. Na zalost, lijepe slicice, lijepa glazba i neortodoksne scenaristicke tehnike nisu dovoljne da film bude dobar. Prije svega, likovi u filmu nisu bas previse jasni, a i reziser kao da nastoji odati dojam da je previse objektivan prema njima. Kao rezultat, ni gledatelji ne osjecaju neku veliku povezanost s likovima, i na kraju ih uopce nije briga sto ce se, zapravo, dogoditi s njima. Sve u svemu, film koji je mogao biti vrlo dobar, ali kojeg treba gledati iskljucivo kao zanimljivu stilsku vjezbu i nista vise.
(c)1999 Dragan Antulov
Baza podataka, programiranje i HTML konverzija su Copyright (c)1999,2002 Krešimir Kos