[ Recenzije ] [ Pretraživanje ]         Filmske stranice         [ http://film.purger.com ]

GRAD ANDJELA

CITY OF ANGELS

Kriticare koji pripadaju snobovskom establishmentu mozete prepoznati tako sto padaju na koljena svaki put kada im netko spomene Wima Wendersa. Obicna raja, kada ih upitate za Wendersa, nema pojma o kome je rijec, osim sto je tu i tamo netko cuo za NEBO NAD BERLINOM. U tom je neobicnom filmu iz 1988. godine njemacki reziser ispricao neobicnu romansu trapezistice iz cirkusa i andjela koji svakodnevno motri tada podijeljeni Berlin. Svojevrsni kult-status filma garantirao je da ce bezidejni Hollywood, prije ili kasnije, napraviti vlastiti remake. Ovoga puta, kriticarski establishment, koji u pravilu baca drvlje i kamenje na novoholivudsko skrnavljenje svjetske filmske bastine, sutio je. Sto i ne treba cuditi, jer je njihov idol Wenders osobno blagoslovio holivudsku varijantu vlastitog filma.

Los Angeles, grad andjela, mjesto je, gdje kao i drugdje u svijetu, andjeli vrludaju medju ljudima, slusaju njihove misli, pomazu im u teskim trenucima, odnosno pomazu dusama umrlih da sto lakse odu u drugi svijet. Jedan medju njima je i Seth (Cage), koji se svom prijatelju i kolegi Cassielu (Braugher) povjerava kako bi volio, poput ljudi, osjecati dodir, okus i mirise. Dodatnu motivaciju dobija kada naleti na dr. Maggie Rice (Ryan), lijepu lijecnicu koja je upravo izgubila pacijenta. Za razliku od ostatka ljudi, Maggie ima neobicnu sposobnost da ga vidi, te da cak razgovara s njim. Seth nikako ne moze objasniti neobicne osjecaje koji ga obuzimaju, ali mu pomoc pruza Maggiein pacijent Norman Missinger (Franz). Missinger je, naime, pali andjeo koji se odrekao vjecnosti i nadnaravnih moci za obican, prozaican ali bogat zivot u kojemu ce moci uzivati, ali patiti kao normalni ljudi. Uvidjevsi alternativu, Seth se suocava s teskim izborom - ostati andjeo bez ljubavi, ili radi ljubavi pristati na zivot smrtnika, sa svim teskocama i izazovima koje to donosi.

GRAD ANDJELA je film kojeg je prilicno definirati jednostavnim rijecima. S jedne strane, on se nadovezuje na trend melodrama s nadnaravnim motivima (ciji je reprezentativni primjer JA CU BUDAN SANJATI), a s druge strane pokazuje svojevrsni pokusaj Hollywooda, odnosno barem nekih njegovih studija da sa sebe speru image proizvodjaca formulaicne konfekcije. Ovo posljednje se moze vidjeti u velikom trudu kojeg je reziser Doug Silbering (nama poznat po djecjem filmu CASPER iz 1995. godine), da nam film ostane u sjecanju po specificnom vizualnom stilu. U tome je najvecu ulogu igrao direktor fotografije John Seale, ciji je svojevremeni trud na ENGLESKOM PACIJENTU najzasluzniji da je taj precijenjeni film dobio "Oscara". Los Angeles u ovom filmu je blistava, suncana rajska metropola, a dominatnoj bijeloj boji veliki kontrast daju andjeli, ovaj put odjeveni u crne kapute. Njihova efektna pojava je omogucila nekoliko zbilja briljantnih kadrova, poput one u kojoj se na stotine njih okupljaju svakog jutra na plazama kako bi promatrali sunce kako izlazi i slusali nebesku glazbu. Na zalost, savrseni vizualni izgled nije u skladu s tanasnim scenarijem, prepunim kliseja i predvidljivosti. Cak je i zavrsni melodramaticni obrat, koji je, kao, trebao iznenaditi gledatelje, klise. Jos jedan je klise i podredjenost holivudskim standardima - ljubavna prica je vaznija od filozofskih pitanja, odnosno skroz je normalno da andjeli zele postati ljudima, ali ne i obrnuto; da su scenarist Stevens i reziser Silbering zeljeli uistinu pametan film, napravili bi paralelnu pricu o covjeku koji zeli postati duhovno bice. Jos jedan je klise i taj sto su od Maggie Rice napravili superdjevojku - vrhunski kirurg, a jos i komad. Meg Ryan, kraljica romanticnih komedija, prvi put se okusava u ozbiljnoj dramskoj ulozi nakon HRABROSTI RATNIKA, ali i ovdje ne moze pobjeci od svog slatkastog imagea. Nicolas Cage je takodjer u prilicno nezahvalnoj ulozi, pa se previse i ne trudi - njegov teleci pogled ponekad je iritantan. Srecom, tu je dobri stari Dennis Franz (Sipowicz iz NJUJORSKIH PLAVACA) cija hedonisticka persona spasava film da ne potone na samo dno; jednostavno ga je uzitak gledati, a pogotovo je vrckava njegova opaska o izvjesnim tjelesnim proporcijama Meg Ryan. Sve u svemu, GRAD ANDJELA je film koji se moze preporuciti samo nepopravljim romanticima - onima koji su tako gladni melodrame, da ce u nedostatku bolje alternative prihvatiti i nesto sto je ispod odredjenih standarda.

  • ocjena: podnosljiv (*)

    (c)1999 Dragan Antulov


    NAPOMENA: Ovaj dokument namijenjen je isključivo za osobnu upotrebu.
    Za svako drugo korištenje i re-distribuciju u elektronskom, pisanom ili bilo kojem druogm obliku,
    uključujući i WWW-stranice, potrebna je izričita PISANA dozvola autora.

    Baza podataka, programiranje i HTML konverzija su Copyright (c)1999,2002 Krešimir Kos