THE TIN RED LINE
Postoje neki filmovi za koje recenzent, prije nego sto ih pogleda, gotovo ocajnicki zeli da budu dobri. U slucaju autora ovih redova to je bila TANKA CRVENA LINIJA, ratni spektakl Terrencea Mallicka koji je prije par dana bio jedan od velikih gubitnika u utrci za "Oscare". Lansiran krajem prosle godine, od dijela kritike bio je shvacen kao svojevrsni odgovor na Spielbergov ratni film SPASAVANJE VOJNIKA RYANA. Spielberg, koji je vec jednom imao prigodu da istovremeno radi slicni projekt kao i Mallick (1973. godine sa SUGARLAND EXPRESSOM kao svojevrsnim pandanom legendarne Mallickove PUSTARE), nekim se kriticarima zamjerio sto je svoj, inace vrlo dobri film koji naturalisticki prikazuje grozote rata, zasecerio na trenutke iritantnom sentimentalnom "ljigom" i grcanjem u jeftinom americkom nacionalizmu. Za TANKU CRVENU LINIJU se ocekivalo da ce biti drukcija, jer je nastala po autobiografskom romanu Jamesa Jonesa, uglednog americkog knjizevnika koji je detaljno opisao svoja iskustva iz bitke za Guadalcanal, visemjesecnog krvavog otimanja za pacificki otok ciji je ishod oznacio prekretnicu na tom bojistu. Za razliku od komercijalnog Spielberga, drugi svjetski rat je u ovom slucaju trebao obraditi pravi, beskompromisni umjetnik. Mallick je nakon samo dva filma 70-tih godina - PUSTARE iz 1973. i BOZANSTVENIH DANA iz 1978. godine - postao kult-licnoscu medju filmofilima, a legenda je dodatno narasla nakon gotovo dva desetljeca kreativne pauze. Pod takvim autoritetom popustili su "Foxovi" producenti, a ekscentricnom reziseru je odobren budzet od oko 50-ak milijuna US$ i potpuno odrijesene ruke. Da stvar bude jos neuobicajenija, zelja za glumom u "umjetnickom" filmu dovela je do pravog otimanja medju holivudskom glumackom elitom, tako da su mnoga zvucna imena na koljenima molila da se njihovo lice u takvom remek-djelu pojavi samo na trenutak. Naravno, to nije znacilo da ce film automatski biti dobar. Publika je film ignorirala, kriticari su bili podijeljeni, a par "oskarovskih" nominacija je vise bilo priznanje Mallicku za njegov minuli rad nego iskrena pohvala njegovom filmu.
Radnja filma zapocinje u ljeto 1942. godine na melanezijskim otocima. Kao i mnogo puta prije, redov Witt (Caviezel) je dezertirao iz svoje jedinice i vrijeme provodi uzivajuci u rajskom okruzju netaknute, djevicanske prirode i miroljubivih domorodaca. Idilu prekida patrolni brod koji ga vraca natrag njegovom cinicnom naredniku Welshu (Penn), koji pokazuje dosta razumijevanja za njegove postupke; uostalom, njihova jedinica ce za koji dan biti iskrcana na Guadalcanal na kojem jos bjesne borbe izmedju Amerikanaca i Japanaca. U brodu kojim se voze na Guadalcanal vlada tjeskoba medju vojnicima, ali ne i medju redovom Bellom (Chaplin), kojemu poticaj daje sjecanje na njegovu voljenu zenu Marty (Otto). Njihov glavni zapovjednik, potpukovnik Gordon Tall (Nolte), punih je petnaest godina cekao priliku da zaradi unaprijedjenje istaknuvsi se u borbi. Ta se prilika ukazuje kada satnija C, nakon dugog marsa kroz dzungle i travu konacno sretne neprijatelja, dobro utvrdjenog na jednom brdu. Tall zapovijeda da se brdo zauzme po svaku cijenu, ali nakon pocetnog jurisa, koji zavrsi neuspjehom, njegov podredjeni, kapetan Staros (Koteas), odbija izvrsiti zapovijed, jer voli svoje ljude i ne zeli ih slati u sigurnu smrt. Tall dolazi da preuzme stvar u svoje ruke, te salje malu ali odabranu druzinu kapetana Gaffa (Cusack) da lociraju neprijateljske bunkere. Pothvat uspijeva i u jurisu satnija C uspije zauzeti brdo. Za nagradu dobijaju tjedan dana odmora, nakon cega ih cekaju nove bitke, nove patnje i novo krvoprolice.
Da se misljenje o filmu stvara na osnovu kritika, i to pogotovo onih koje pisu snobovski elitisti kojima su, na primjer, RODJENE UBOJICE film desetljeca, netko bi mogao uistinu reci kako je TANKA CRVENA LINIJA bolji film od SPASAVANJA VOJNIKA RYANA. Povrsno gledano, prethodni film ima prednost nad potonjim u tome sto predstavlja beskompromisnu autorsku viziju, te sto realnost rata pokazuje u svoj njegovoj nakaznosti, bez pokusaja da ga opravda nekakvim kvazipatriotizmom ili macho ideologijom. Nevolja je u svemu tome sto Mallick svoju antiratnu poruku salje na taj nacin sto rat i razaranje dovodi u jak kontrast s ocaravajucim ljepotama melanezijske prirode, odnosno sto prirodu stavlja ispred covjeka. S obzirom da nije bilo nikoga tko bi Mallicka mogao staviti u red, u tome je pretjerao. Tako detaljni, pazljivo i velikom ljubavlju snimljeni kadrovi pejzaza, egzoticne flore, faune i drazesne melanezijske djecice zauzimaju gotovo dvije trecine filma. Ne samo sto je time film razvucen na dosadna tri sata, nego je Mallickov prirodoslovni dokumentarac oduzeo dragocjeno vrijeme onome sto gledatelje zapravo zanima - suvisloj prici i zanimljivim likovima.
I u tome je Mallick itekako zglajzao. Umjesto, da kao u Jonesovom romanu i niskobudzetnoj filmskoj verziji Andrewa Mortona snimljenoj 1964. godine (gdje je glavnu ulogu imao Keir Dullea), naglasak bude na nekoliko jasno definiranih likova za koje bi se gledatelj mogao vezati, Mallick nas od pocetka do kraja bombardira cijelom armijom likova koji se pojavljuju i nestaju za trenutak, i za koje uopce nije jasno sto su, tko su, i koja je uopce njihova svrha u cijeloj prici. Da stvar bude gora, vecina njih nema ni fizicku osobnost pa ih je nemoguce razlikovati. Dodatnu konfuziju unosi i Mallickovo inzistiranje da njihove strahove, zebnje i razmisljanja pokazuje kroz cijeli niz unutarnjih monologa koji, naravno, zvuce jedni nalik na drugi. I to ne iznenadjuje, jer nije rijec o onome sto bi mislio neuki i priprosti seljak bacen u uniformu, nego o pjesmama u prozi i filozofskim esejima, primjerenijim klasicno obrazovanom intelektualcu kao sto je sam Mallick. Na kraju, gledatelju gotovo nista nije jasno i na kraju ga bas i previse nije briga hoce li netko od gomile bezlicnih protagonista otok napustiti ziv ili ne.
No, film ima i svojih dobrih strana. Sredisnji dio filma, koji je po radnji najblizi romanu, s dosta uspjeha obradjuje napad na brdo. U neku se ruku moze reci da je Mallick ovdje bio uspjesniji od Spielberga i njegove famozne scene jurisa na plazu Omaha. Dok se Spielberg bavio iskljucivo krvoliptanjem, Mallick s dosta realizma pokazuje reakcije ljudi uhvacenih u zbunjujuci kaos bliske borbe. Na kraju, i scena u kojoj americki vojnici zauzimaju logor s bolesnim i ranjenim japanskim vojnicima te se poslije nad njima izivljavaju predstavlja jedno od najsnaznijih i najemocionalnijih antiratnih sekvenci u povijesti kinematografije. Naravno, Mallicka, kojeg su prije svega zanimale lijepe slicice, dobro je posluzio direktor fotografije John Toll. I glumci su vise nego dobri, barem onda kada im Mallickov scenarij dozvoli njihovim likovima da imaju vise od jedne replike - Nolte je savrsen kao militaristicki manijak, a Koteas takodjer odlican kao pacifisticki intelektualac prisiljen da vodi ljude u borbu. Sean Penn i Ben Chaplin su takodjer dobri, dok se vecinu ostalih mozemo zaboraviti - John Travolta i George Clooney vise iritiraju svojim zvjezdastim davanjem holivudskog rejtinga ovom prilicno neuspjelom filmu.
No, kada se sve zbroji i oduzme, TANKA CRVENA LINIJA, iako neuspjeh i razocaranje, ipak ostavlja nade u nastavak karijere velikog Mallicka. On je uistinu snimio vrlo dobar film - jedini je probem sto se taj film zagubio negdje na montaznom stolu. Ali i ovo je bolje od prosjecnog holivudskog dreka.
(c)1999 Dragan Antulov
Baza podataka, programiranje i HTML konverzija su Copyright (c)1999,2002 Krešimir Kos