SLIDING DOORS
Nastojeci rijesiti gotovo nesavladivi problem kojeg mu je zadao koncept putovanja kroz vrijeme - vremenski paradoks, znanstvena fantastika je lansirala ideju da se zbog najsitnije promjene u vremenskom kontinuumu automatski stvaraju cijeli novi univerzumi gdje povijest pocinje teci sasvim drukcijim tokom. Doticno je rjesenje u zanrovskoj literaturi naslo svoj izricaj u posebnom podzanru alternativne povijesti (ciji je najznamenitiji autor u posljednje vrijeme Harry Turtledove), dok su filmasi, a pogotovo Hollywood u potpunosti ignorirali taj koncept. Uz izuzetak ekranizacije razvikanog i prilicno razocaravajuceg Harrisovog bestselera FATHERLAND, paralelnih univerzuma gotovo da nema na velikim i malim ekranima (osim, ako zanemarimo par opskurnih epizoda ZONE SUMRAKA i ZVJEZDANIH STAZA). Ipak, tu i tamo se nadje koji casni izuzetak. Krecuci se stazama koje je prije nekoliko godina ucrtao pokojni Kryesztof Kieszlowski svojom dramom DVOSTRUKI ZIVOT VERONIQUE, britanski glumac Peter Howitt je koncept paralelnih univerzuma odlucio publici servirati u obliku zanrovski daleko probabljivije romanticne komedije.
Radnja zapocinje u jednoj velikoj londonskoj tvrtci za odnose s javnoscu, gdje jedna od namjestenica i junakinja ovog filma, Helen (Paltrow) dobija otkaz. Bijesna i deprimirana, ona dolazi u stanicu podzemne zeljeznice upravo u trenutku kada sa stanice krece vlak. Ona ocajnicki nastoji uhvatiti vlak i u tome trenutku se stvarnost kao i prica ovog filma dijeli na dvije razlicite varijante. U prvoj varijanti Helen uspijeva uhvatiti vlak, tamo upozna simpaticnog Skota Jamesa (Hannah), te se vraca svojoj kuci, gdje svog decka Gerryja (Lynch) uhvati u zagrljaju njegove bivse djevojke, antipaticne Amerikanke Lydie (Tripplehorne). Razljucena Helen se seli kod svoje prijateljice Anne (Turner), boji kosu u plavo i odlucuje zaradjivati novac u vlastitoj tvrtci. Kroz sve to vrijeme ona svako malo nalijece na Jamesa, sto njih dvoje vodi jedno drugom u zagrljaju. U medjuvremenu, pratimo zbivanja u paralelnom svijetu u kojem je Helen nije uspjela uhvatiti na vrijeme. Nakon sto je, cekajuci taksi, napadnuta od ulicnog pljackasa, ona kasno dolazi kuci, sto Gerryju daje vremena da pospremi sve dokaze o nevjeri. Helen nema pojma da je Gerry vara i umjesto da ga ostavi radi gomilu ponizavajucih poslova kao konobarica nastojeci oboma osigurati egzistenciju. Gerry je, naime, nesposobna lijencina koja kao i svaka intelektualna niskorist svoje postojanje na ovom svijetu opravdava pisanjem nekakvog romana. Da stvar bude gora, Lydiji nije dosta sto Gerryja dijeli s Helen, te polako pocinje gubiti razum.
Peter Howitt je obavio prilicno dobar posao kao scenarist i reziser ovog filma, i to se moze reci cak i ako ne uzmemo u obzir da je rijec o debitantu. Komplicirani koncept paralelnih univerzuma, kao i scenarij koji nam pokusava reci kako najbeznacajniji dogadjaji s vremenom mogu dovesti do ozbiljnih posljedica, on je uspio publici servirati na zanimljiv nacin, koji gledatelje ne dovodi u zabunu. Vjesto koristeci sitne vizualne detalje da bi uspjeli razlikovati dvije Helen (sa ili bez flastera na celu, razlicite boje kose), on nam paralelno pokazuje kako se stvarnost racva u dvije sasvim razlicite varijante. Dakako, nisu samo gledatelji mogli biti zbunjeni - mogli su to biti i glumci. Ali, sarmantna americka glumica i najozbiljnija oskarovska kandidatkinja Gwyneth Paltrow ne samo sto se odlicno snalazi u zahvalnoj, ali teskoj ulozi dvije razlicite varijante jedne te iste zene, nego besprijekorno skida britanski naglasak. I njeni partneri su dobri - John Lynch je nesposobna lijena gnjida, ali njegova ranjivost nam daje odgovor na pitanje kako je Helen mogla tako dugo vremena provesti s takvim luzerom. Dakako, sarmantni John Hannah je prilicno uvjerljiv kao James, dok se za Jeanne Tripplehorn (psihijatrica iz SIROVIH STRASTI) moze reci kako se jedva koprca u standardnoj ulozi psihopatske kucke. Od glumaca su dobri Zara Turner i Douglas McFerran - ovaj potonji briljira kao cinicni Gerryjev prijatelj.
Film je sarmantan, ali negdje na polovici odjednom postaje prazan. Koncept paralelnih univerzuma prestaje biti zanimljiv, i Howitt, ostavsi bez ideja, film vodi uobicajenim sapunskim klisejima romanticne komedije, da bi sve na kraju zacinio neuobicajeno ozbiljnim podzapletima. Srecom, glumci, a pogotovo Gwyneth, nas u to vrijeme uspijevaju sprijeciti da uocimo sve te nedostatke filma. Ipak je rijec o pitkoj, simpaticnoj romanticnoj komedijici, kojoj ne bismo trebali zamjeriti to sto nije dosegla sve svoje potencijale.
(c)1999 Dragan Antulov
Baza podataka, programiranje i HTML konverzija su Copyright (c)1999,2002 Krešimir Kos