TIHI SPAVAC

LIGHT SLEEPER

• uloge: Willem Dafoe, Susan Sarandon, Dana Delany, David Clennon, Mary Beth Hurt, Victor Garber, Robert Cicchini
• scenografija: Richard Hornung
• kostimografija: Ellen Chenoweth
• fotografija: Edward Lachman
• montaza: Kristina Boden
• glazba: Michael Been
• scenarij: Paul Schrader
• rezija: Paul Schrader
• proizvodnja: Grain of Sand Productions, SAD, 1991.
• distribucija: Niko
• trajanje: 102ž

Jedan od razloga zasto je TRILOGIJA JADA NARKO-GRADA splitske grupe "The Beat Fleet", mozda ne najbolja, ali sasvim sigurno najaktualnija rap pjesma ikada napravljena u Hrvatskoj, tako dobra lezi u cinjenici sto je problem droge predstavila iz tri razlicite perspektive - policije, ovisnika i dilera. Za razliku od splitskih repera, Hollywood je uglavnom drogu prikazivao kroz oci policajaca za koje publika navija, odnosno, u nesto rjedjim slucajevima, ovisnika koje publika sazaljeva. Za dilere, koje je publika koincidirana mrziti iz dna duse, nije se nasao nitko tko bi ispricao njihovu tuznu pricu. Jedan od rijetkih izuzetaka koji krse to zlatno pravilo je TIHI SPAVAC uglednog, ali i kontroverznog americkog scenarista i rezisera Paula Schradera. Doticni je film cak gotovo sedam godina morao cekati da ga hrvatska publika vidi. Iako bi bilo najbolje da se to dogodilo u kinima, i vise nego zakasnjela video- premijera moze posluziti kao dobar nadomjestak.

Glavni junak filma je John Le Tour (Dafoe), bivsi ovisnik koji se svojevremeno bavio dilanjem da bi priskrbio novac za svoju opaku naviku. Prije nekoliko godina, uspio se skinuti s droge, ali nakon nekoliko protracenih godina dilanje mu je ostalo jedini nacin da zaradjuje za zivot. Doduse, moze se tjesiti time da pripada u gornji dom dilera - njegova roba je iskljucivo vrhunskog kvaliteta, a musterije su burzovni mesetari, odvjetnici i poslovni ljudi u elitnim cetvrtima Manhattana. Njegovu ispraznu i jednolicnu egzistenciju, koju pokusava ispuniti pisanjem dnevnika, kvare oblaci koji se nadvijaju nad njegovu sudbinu. Njegova sefica Ann (Sarandon) planira napustiti narko-biznis, sto znaci da ce se John u cetrdesetoj naci bez posla i bez ikakve ozbiljne ustedjevinu. U medjuvremenu slucajno naleti na Marianne (Delany), svoju bivsu djevojku koja se takodjer ostavila droge i koja se vraca u New York da posjeti smrtno bolesnu majku. Dok John pokusava ponovno s njom zapoceti vezu, krug njegovih musterija je zbog ubojstva mlade studentice na sebe navukao paznju policije, tako da i sam postaje jedan od osumnjicenih.

TIHI SPAVAC je film prilicno atipican za razdoblje u kojem je nastao, kada je Bushova administracija u svom Ratu protiv droge nastojala sovjetsku baba rogu zamijeniti baba rogom svjetske narko-mafije. Ali, s druge strane, taj je film skroz tipican za Schradera, koji se u nekoliko svojih filmova, bilo kao scenarist, bilo kao reziser, potrudio uciniti simpaticnim likove koji se bave ne bas cijenjenim profesijama ili imaju ne bas simpaticne zivotne stavove (budalasti psihopat Travis Bickle u TAKSISTU, protestatski fundamentalist u HARDCOREU, muska kurva u AMERICKOM ZIGOLU). Kao manje-vise svi ti filmovi, i ovaj ima odredjenu autobiografsku crtu - i sam je Schrader, poput Le Toura, svojevremeno bio robom droge i imao prilike upoznati sav sjaj, bijedu i ispraznost zivota u polusvijetu velikih gradova. Upoznavsi taj svijet iznutra, Schrader nije sklon tipicnom moralizatorskom pristupu. Kao rijetko kada, narko-milje je u TIHOM SPAVACU prikazan dijelom normalne zivotne svakodnevnice. Le Tourovi poslodavci i musterije - svi oni nose Armanijeva odjela i manje-vise ne izgledaju kao netko tko ima ozbiljan problem; uvijek se ima dovoljno novaca, bilo za samu drogu, bilo za potplacivanje policije, bilo za odvjetnike ili skupe klinike u kojima ce se odvikavati. S druge strane, Le Tour ima problem, ali on nije nastao izvana, nego iznutra - rijec je o egzistencijalnoj praznini koju bezuspjesno pokusava ispuniti bilo odlascima parapsihologu (Hurt), bilo podgrijavanjem odavno prosle i katastrofalne ljubavne veze.

Sama izvedba ovog filma pokazuje Schraderovu sklonost filmskoj prici gdje je vaznije sto se desava, nego kako se desava. Pretpostavljajuci kontemplaciju i analizu akciji, Schrader ce od sebe odbiti publiku koincidiranu MTV-jevskim filmovima (Boyleov TRAINSPOTTING, koji ima slicnu temu, je stilski na drugoj hemisferi od ovog filma). S druge strane, oni koji vole ovakvu vrstu filmova uzivat ce u odlicno docaranoj atmosferi, kao i bojama koje tako vjesto upotrebljava Schraderov direktor fotografije Edward Lachman. Melankolicna glazba Michaela Beena takodjer dosta pridonosi atmosferi, iako mozda nije onako dopadljiva kao u Boyleovom filmu. Sto se glumaca tice, oni su odlicni. Willem Dafoe, jedan od najsposobnijih karakternih glumaca u Hollywoodu, cija je sposobnost preobrazbe potvrdjena jednako uvjerljivim ulogama psihopatskih ubojica kao i Isusa, prilicno uvjerljivo prikazuje lik "baby boomera" na cijim se umornim ocima vidi spoznaja kako je sada na pragu cetrdeseta, te je zabavi kraj. Njegova partnerica Susan Sarandon, "baby boomerica" koja je trebala cekati zrele godine da postane seks-simbol, takodjer ima priliku da pokaze raspon svojih sposobnosti u ulozi koja je kompleksnija nego se to cini na pocetku. Dana Delany, popularna bolnicarka iz KINESKE PLAZE, takodjer ce publici ostati u dobrom sjecanju, i to ne samo muskom dijelu koji ce vjerojatno cijeniti njenu spremnost za skidanje pred Schraderovom kamerom. I male uloge su dobre - ne samo briljantne minijature, poput studenta kojemu kokain pomaze da izlozi teoloske postavke - nego, na primjer, Victor Garber, dobar karakterni glumac kojeg inace nismo vidjali previse (lik Thomasa Andrewsa u TITANICU). Nekim kriticarskim cjepidlakama se mozda nece svidjeti previse brutalan zavrsetak filma, ali Schraderu je to ionako zastitni znak, i vjerojatno bi ga optuzili za inkonzistentnost da je film zavrsio drukcije.

U svakom slucaju, rijec je o filmu kojeg se bez svake sumnje isplatilo cekati dugih sedam godina.