SNAKE EYES
U nase bi videoteke ovih dana trebali doci rani radovi velikog Briana de Palme, tako da bismo imali prilike vidjeti opus tog hvaljenog americkog rezisera u cijelosti. I vjerojatno bismo dosli do zakljucka kako je, bez obzira na to sto je kvalitet njegovog rada manje-vise isti, percepcija o de Palmi bila bitno razlicita. Tako su de Palmu krajem 70-tih smatrali jednim od najtalentiranijih mladih filmasa i legitimnim nasljednikom Hitchcocka. Krajem 80-tih de Palmu su smatrali umjetnikom kojeg muce prilicno bizarne opsesije, ukljucujuci sklonost da likove slabijeg spola likvidira u svojim filmovima na izuzetno brutalan nacin (sto je na njega navuklo omrazu feministkinja). Krajem 90-tih, pak, de Palmu vise ne smatraju umjetnikom niti nasljednikom Hitchcocka - za vecinu kriticara on je nista vise nego nesto malo bolji zanatlija, cije su autorske ambicije na razini jednog Michaela Baya ili Joela Schumachera, te koji disciplinirano slusa zapovijedi producenata i ne muci ga previse to sto scenariji njegovih filmova nemaju blage veze s logikom. Razlika de Palme od gore navedene dvojice i njemu slicnih jest u tome sto je on prilicno vjest reziser, koji je kroz sve godine uspio sacuvati vlastiti autorski potpis. Tako ce ne mali broj rezisera, ukljucujuci i one koji se bas previse ne razumiju u film, uspjeti prepoznati de Palmin film iako nisu vidjeli spicu. Problem s de Palmom je u tome sto njegov manirizam najcesce nije garant uspjeha kod publike, a i kriticari su mu sve skloniji njegov talent koristiti kao argument za kamenovanje njegovih filmova, tvrdeci da je zalosno vidjeti takvu vjestinu stracenu na mediokritetske proizvode. Kao jedan od primjera moze posluziti njegov posljednji film ZMIJSKE OCI, 73 milijuna US$ skup politicki triler cije je snimanje obilovalo zastojima koji su mu donijeli los publicitet i, vjerojatno, krah na kino-blagajnama.
Glavni je junak filma Rick Santoro (Cage), zivopisni policijski detektiv u Atlantic Cityju, kockarskoj prijestolnici koja se sprema za dogadjaj godine - mec za svjetskog prvaka u boksu teske kategorije. Santoro, koji je do grla korumpiran, besramno vara suprugu i utjeruje novac od sitnih dilera kako bi se mogao kockati, za prijatelja ima sustu suprotnost u liku Kevina Dunnea (Sinise), mornarickog casnika koji sada sluzi kao sef osiguranja Charlesu Kirklandu (Fabiani), ministru obrane, koji je dosao gledati mec. Mec zapocinje i boksacki prvak Lincoln Tyler (Shaw) na gotovo neobjasnjivi nacin gubi nokautom mec od znatno slabijeg protivnika. Santoru, koji je u tom trenutku izgubio tisuce dolara vrijednu okladu, to je sitni problem, jer je u nastaloj guzvi netko ustrijelio ministra i njegov prijatelj Dunne ce za to biti odgovoran. Santoro smjesta preuzima istragu i svojemu prijatelju nastoji spasiti karijeru tako sto ce otkriti ubojicu. Ali, to nije jednostavno, jer je ubojstvo imalo preko 14.000 svjedoka, koji su svi prisiljeni provesti noc u dvorani prije nego sto ih FBI sve ispita. Medju tim svjedocima je i tajanstvena plavusa (Gugino) koja je razgovarala s ministrom trenutak prije ubojstva, te poslije nestala u guzvi.
ZMIJSKE OCI su skolski primjer gotovo svega sto ne valja u suvremenom Hollywoodu i predstavlja film koji je bio predodredjen da na sebe navuce bijes i kritike i onog zahtjevnijeg dijela publike. Nastao vjerojatno kao i mnogi drugi "high concept" projekti ("Ne bi li bilo cool snimiti triler koji se odvija u real time vremenu sa desetinama tisuca statista") povjeren je u ruke de Palmi, koji je prije toga stekao povjerenje komercijalnim uspjehom NEMOGUCE MISIJE. De Palma je, pak, u tom projektu zanimao iskljucivo pocetni kadar, koji je predstavljao njegov pokusaj da bez ikakvih rezova, u prvih dvadesetak minuta nadmasi ono sto su svojevremeno postigli Scorsese u DOBRIM MOMCIMA i nedavno Paul Thomas Anderson u KRALJU PORNICA. Taj je pokusaj uspio i ono malo dobrog publiciteta film je dobio zahvaljujuci briljantno koreografiranoj sceni u kojoj nas de Palma uvodi u radnju te upoznajemo kljucne likove u filmu. Nevolja za de Palmu je u onome sto dolazi iza te scene, a to je prije svega zasluga Davida Koeppa, holivudskog scenarista ciji je nedostatak talenta torpedirao cak i jednog Spielberga u JURSKOM PARKU. Koepp jednostavno ne posjeduje ni zrnce sposobnosti da isprica originalnu pricu ili smisli neke zanimljive zaplete koji bi mogli zaintrigirati gledatelja. Naprotiv, odlukom da razotkrije pocinitelje zlocina na gotovo samom pocetku, osudio nas je da ostatak filma zijevamo. Da stvar bude gora, zavrsnica filma je olicenje neuvjerljivosti i nelogicnosti, da bi sve kulminiralo odvratnim i tesko probavljivim deus ex machina raspletom, od kojeg je gori samo ultraklisejizirani epilog. Glumci se u ovoj nesreci relativno dobro snalaze, ali je tome razlog cinjenica da su manje-vise iste likove tumacili u nekoliko filmova. To je podjednako istina za hiperaktivnog Cagea, kao i za smirenog Sinisea. Jedino je osvjezenje u filmu Carla Gugino, ali prije svega vizualno - danas se rijetko u Hollywoodu promice ideal ljepote kojemu je uzor Martina Hingis. De Palma ZMIJSKE OCI od gliba spasava pokojim dobrim kadrom (na sredini filma imamo jedan odlicnu voajersku voznju kroz zidove hotela), ali film se ipak svodi na jedno veliko nista.
(c)1999 Dragan Antulov
Baza podataka, programiranje i HTML konverzija su Copyright (c)1999,2002 Krešimir Kos