THE TRUMAN SHOW
Mili Boze, cuda velikoga... Holivudski film koji nastoji biti inteligentan i, cak stovise, tjera gledatelje da koriste svoj mozak? Film koji postavlja filozofska pitanja i koristi religijske alegorije? Holivudski producenti koji na jedan takav film trose cak 60 milijuna US$? I to na ostvarenje koje baca drvlje i kamenje na cjelokupnu modernu industriju zabave? Premijerno prikazivanje takvog filma usred ljeta kada je publika naviknuta na stajsko gnojivo koje moze shvatiti i posljednji idiot? Jedan Jim Carrey da tumaci glavnu ulogu, iako je ona po svemu bliza drami nego komediji? I, konacno, publika toliko zaljubljena u jedan takav film da je donijela 125 milijuna US$ utrska na kino-blagajnama? A usprkos svoj toj komercijalizaciji kriticari film dizu u nebesa i govorkaju o mogucnosti da dobije "Oscare"?
Na zalost, ovo posljednje se nece dogoditi, jer je TRUMAN SHOW imao nesrecu da izadje na trziste prije Spielbergovog SPASAVANJA VOJNIKA RYANA, koje ce svojim sentimentalistickim propovjednistvom sigurno pokupiti sve moguce kipice. Da nije tako, TRUMAN SHOW bi bez svake sumnje bio prvi "high concept" film koji je dobio prestizne nagrade. Taj izraz - "high concept" - postao je simbolom danasnje neoriginalnosti u Hollywoodu, ali ovaj put je iza njega stajao daroviti scenaristicko-reziserski dvojac - Andrew Niccol, koji se proslavio svojim SF-prvijencem GATTACA i Peter Weir, australski reziser koji je stekao kult-status radovima u domovini 70-tih godina, da bi taj isti staus djelomicno prokockao u Hollywoodu 80-tih. Za razliku od vecine svojih holivudskih kolega, koji glavni "stos" u takvim filmovima koriste kao kostur za maksimalno klisejizirane situacije, Niccol i Weir su koristili priliku koju ima rijetko koji filmas - da stvore cijeli jedan vlastiti filmski svijet koji bi mogao posluziti kao satiricko ogledalo svijeta u kojem zivimo mi.
Glavni junak filma je Truman Burbank (Jim Carrey), obicni mali cinovnik u osiguravajucem uredu, koji zivi u gradicu Seaheaven, idilicnom malom mjestu koje je sa svih strana okruzeno morem. Truman je tamo proveo cijeli zivot, jer se uslijed trauma iz djetinjstva plasi putovanja morem. Iako na povrsini sretan, jer ima posao, suprugu Meryl (Lineny) i vjernog prijatelja Marlona (Emmerich), Truman zudi za drukcijim zivotom, a i nikako ne moze zaboraviti na Sylviu (McElhone), tajanstvenu djevojku u koju se zaljubio prije mnogo godina, ali koja je nestala nakon sto mu je rekla kako ga prate. Istovremeno, cudne se stvari pocinju desavati u Seaheavenu - iz vedra neba na ulicu pada reflektor, radio hvata neke cudne poruke, a i stanovnici grada se pocinju neobicno ponasati. Truman pocinje sumnjati u zavjeru, ali njegova masta ne moze pojmiti pravu stvarnost - naime Truman je jos kao nerodjena beba bio usvojen od korporacije, koja ga je angazirala kao zvijezdu sapunske opere koju prate milijarde TV-gledatelja. Tvorac serije Christof (Harris) je sagradio orijaski TV-studio da sluzi kao Trumanovo obitavaliste, postavio na tisuce kamera koji biljeze svaki njegov pokret i rijec 24 sata dnevno i 7 dana u tjednu, a svi ljudi koje je Truman ikada sreo u zivotu su glumci. Kada Truman pocnje sumnjati u svoju okolinu, cijeli je projekt doveden u pitanje, pa je Christof prisiljen koristiti drasticne mjere.
Medju onim rijetkim kriticarima koji su TRUMAN SHOWU nalazili zamjerke, najvise se spominjala neuvjerljivost glavne postavke - da bi netko dopustio da jedno ljudsko bice od kolijevke do groba bude predmetom tako besramne zavjere u svrhu zadovoljavanja najnizih voajerskih nagona sirokih narodnih masa. Mozda su Niccol i Weir doista pretjerali, ali njihova je satira samo logicki nastavak nekih danasnjih trendova (kao sto je Niccol u GATTACI pokazao krajnje posljedice genetske manipulacije). Trumanova nocna mora nije mnogo razlicita od one koju prozivljavaju zrtve danasnjih tabloida, kao sto ni danasnja televizija, koja s uzitkom direktno prenosi samoubojstva ili objavljuje detalje o Clintonovom seksualnom zivotu, nije daleko od trenutka kada ce u svrhu rejtinga poceti manipulirati sa zivotima stvarnih ljudi. Ali, Niccol nije neki razbjesnjeli kriticar tih zabrinjavajucih trendova - on dozvoljava mogucnost da i suprotna strana ima argumente. Tako kroz rijeci Christofa cujemo kako je samom Trumanu zivot u ogranicenom, strogo kontroliranom okruzju (koje je sam Christof vodio poput totalitarne drzave) bio mnogo sretniji nego u "pravom" svijetu, odnosno kako je zrtvovanje Trumanove privatnosti i slobode donijelo srecu i utjehu milijardama gledatelja sirom svijeta. Tematika zrtvovanja i slobode je dala priliku i za religijsku alegoriju (Christof - Otac, Truman - Sin), koju reziser Weir sjajno potcrtava u jednoj od scena na kraju filma.
Weir, koji je svoju reputaciju stekao poetskim, ali istovremeno i mrtvacki ozbiljnim filmovima, mozda je izgledao kao neadekvatan izbor za rezisera. Ali, ovdje se po prvi put iskreno zabavljao koristeci se igrackama koje mu donosi tvornica snova, i proizvodeci cijeli niz urnebesnih gegova. Pogotovo su drazesni sitni detalji u filmu, npr. plakati u turistickoj agenciji, pa se ovaj film moze preporuciti i za nekoliko gledanja, samo da ih se sve primijeti. Filmska glazba, koju je napravilo nekoliko autora, ukljucujuci i Philipa Glassa, legendu KOYANISQUATSIA, takodjer dosta pridonosi ugodjaju. Glavni glumac, Jim Carrey, ovdje konacno pokazuje da zna glumiti, a ne samo se kreveljiti - talent koji se tek mogao nazrijeti u NEPODNOSLJIVOM GNJAVATORU, njegovom neuspjelom pokusaju uozbiljenja svoje glumacke licnosti prije dvije godine. I sporedni glumci su odlicni, pogotovo Laura Linney, autoru ove recenzije prilicno draga glumica, koja je savrsena za ulogu savrsene, ali totalno vjestacke Trumanove "supruge". Noah Emmerich je takodjer odlican kao Trumanov najbolji prijatelj - treba ga vidjeti u sceni koja simbolizira svu tragikomicnost price - dirljiv iskaz prijateljske vjernosti, koji je zapravo, dirigiran pomocu skrivene slusalice u uhu.
Iako je prilicno inteligentan, hrabar, originalan, ali nadasve zabavan film, TRUMAN SHOW ima i jedan ozbiljan nedostatak - mogao je biti mnogo bolji. Gledatelj je mogao ispocetka biti u Trumanovoj situaciji i tek postupno otkrivati pravu istinu o svom zivotu. Dramatska zavrsnica je mogla biti mnogo mracnija, lisena isforsiranog "happy enda", odnosno Truman je mogao dobiti priliku da konacno usporedi svoj i "pravi" zivot. Ali, onda bi film bio predug, ili ne bi bio toliko komercijalan. U svakom slucaju, i ovo sto smo vidjeli zasluzuje najsrdacnije preporuke.
(c)1998 Dragan Antulov
Baza podataka, programiranje i HTML konverzija su Copyright (c)1999,2002 Krešimir Kos