NASILJU JE KRAJ

THE END OF VIOLENCE

• uloge: Bill Pullman, Andie MacDowell, Gabriel Byrne, Traci Lind, Loren Dean, Marisol Padilla Sanchez,Rosalind Chao, Henry Silva, Daniel Benzali, Sam Fuller, Pruitt Taylor Vince, John Diehl, Marshall Bell, Frederic Forrest, Udo Kier
• scenografija: Patricia Norris
• kostimografija: Patricia Norris
• fotografija: Pascal Rabaud
• montaza: Peter Przygoda
• glazba: Ry Cooder
• scenarij: Nicholas Klein (sinopsis: Nicholas Klein & Wim Wenders)
• rezija: Wim Wenders
• proizvodnja: Ciby 2000/Kintop Pictures/Road Movies, Francuska/Njemacka, SAD, 1997.
• distribucija: Blitz
• trajanje: 122 '

Jednom davno, prije masovne pojave videa i satelitske televizije, kada je prosjecni holivudski hit u kina dolazio s dvije-tri godine zakasnjenja, filmofili gladni noviteta su bili prepusteni na milost i nemilost urednicima filmskog programa tadasnje televizije. Posto je takodjer bio jedan od njih, i autor ovih redova je iskusio jednu od najgorih filmofilskih trauma u svom zivotu kada je tadasnja Televizija Zagreb bila emitirala ciklus njemackog rezisera Wima Wendersa. Najupecatljiviji trenutak te sezone bio je svakako film KRALJEVI CESTE iz 1975. godine, ali iskreno sumnjam da ga je bas previse ljudi vidjelo krunski kadar u tom trosatnom crno-bijelom mrcvarenju. Naime, u tom kadru jedan od junaka dolazi na pusto polje, skida hlace, cuci i s pogledom uperenim u daljinu, prazni svoja crijeva. Ta bi scena bila odlicna metafora za karijeru Wima Wendersa, njemackog rezisera koji je zahvaljujuci svojoj "originalnosti" i "nepristajanju na konvencije" dobio kult poklonika, iako su mu filmovi olicenje dosade.

Osamdesetih godina je Wenders dosao u Ameriku, gdje su ga art-krugovi proglasili za svog idola, te je sebi mogao priustiti velike budzete, velike zvijezde i, u posljednje vrijeme, cool soundtrack. Njegov najnoviji film, NASILJU JE KRAJ se poput prethodnih radova bavi (ili da budemo precizniji, pokusava baviti) njegovim omiljenim temama - utjecaju suvremene tehnologije i popularne kulture na ljudsko otudjenje. Glavni je junak Mike Max (Pullman), svemocni holivudski producent ciji filmovi zaradjuju zahvaljujuci prikazivanju nasilja. Njegova nesretna i zanemarena zena Paige (MacDowell) ga misli ostaviti, ali ce se rastati od muza na sasvim drukciji nacin; jedne noci ga otimaju dvojica profesionalnih ubojica, koji sami budu ubijeni u neobicnim okolnostima. Taj je incident vidio Ray Bering (Byrne), znanstvenik koji sudjeluje u tajnom vladinom pokusu ciji je cilj zaustaviti nasilje u gradu pomocu svevidecih kamera. U medjuvremenu, ubojstva i Maxov nestanak istrazuje detektiv "Doc" Dean Brock (Dean), veliki fan Maxovih filmova, te se tokom istrage zaljubi u Maxovu glumicu Cat (Lind). Sam Max se, uplasen za svoj zivot, krije u obitelji meksickih imigranata na celu s Juanom Emiliom (Silva).

NASILJU JE KRAJ je klasican primjer svega sto je lose u Wendersovim filmovima, tako da cak i njegovi najfanaticniji pristase nisu mogli sprijeciti zvizduke na kanskom festivalu. U filmu postoji nekoliko odlicnih podzapleta (vladine zavjere, istraga o ubojstvu, melodrama itd.), fotografija je odlicna (uz dosta sjajnih panorami Los Angelesa), neki od glumaca su odlicni - pogotovo Andie MacDowell u jednom od svojih najseksepilnijih izdanja. Ali, problem je u tome sto sve to mora ipak sluziti nekoj svrsi, a Wenders ocito ima problema da sve te elemente pokupi u neku suvislu cjelinu. Radnja se krece ocajno sporo, uz previse nepotrebnih digresija, da bi nakon dva sata Wenders zakljucio da je vrijeme za "fajronat" i jednostavno prekinuo film bez da je razrijesio ijedan od podzapleta. Svaki bi filmofil jednostavno trebao osjecati tugu zbog gomile propustenih prilika koje bi svaki drugi reziser mnogo bolje iskoristio. Ukratko, NASILJU JE KRAJ je film za gubljenje vremena.