Godine 1974. gradic Xeniu u drzavi Ohio pogodio je katastrofalan tornado od kojeg se njegovi stanovnici nisu nikada oporavili. U pustosi koja je ostala iza katastrofe zive tinejdzeri liseni roditelja i prepusteni sami sebi. Kroz niz nepovezanih vinjeta pratimo zivot tri grupe junaka. Bunny Boy (Sewell) je polugoli djecak koji hoda po mostu polugol sa gumenim zecjim usima na glavi, i usput pljuje i urinira po automobilima koji prolaze ispod. Solomon (Sutton) i Timmler (Reynolds) su dva brata koji zracnim puskama ubijaju macke po ulici i njihove leseve prodaju lokalnom restoranu. Tako zaradjen novac trose na ljepilo i na prostitutku oboljelu od Downovog sindroma koju podaje njen muz (Perlich). Darby (Daugherty), Dot (Sevigny) i Helen (Glucksmann) su tri sestre, od kojih dvije najstarije pokusavaju povecati bradavice na grudima stalnim lijepljenjem i odljepljivanjem selotejpa.
Scenarist i reziser ovog filma je Harmony Korine, koji se proslavio svojim scenarijem za KLINCE, ultrakontroverzni, ali i nadasve hvaljeni film Larryja Clarkea o ispraznoj hedonistickoj svakodnevnici besprizornih njujorskih tinejdzera. Korine je nakon toga stekao ugled "nezavisnog", hrabrog filmasa spremnog da brutalnom iskrenoscu i razbijanjem svih konvencija upozori na goruce drustvene probleme. Neki, kao manekenka Helena Christensen, su isli cak tako da su Korinea proglasavali genijem. Onda je on snimio ovaj film, po prvi put stavsi iza kamere i napravivsi jos jedan hrabar, nekonvencionalan film u kojem s brutalnom iskrenoscu govori o drustvenim problemima. Svjetski su kriticari prepoznali talent koji o bizarnim stranama zivota govori poetikom jednog Fellinija te ga nagradili s nekoliko nagrada na festivalima. Stoga bi i nasim gledateljima trebali preporuciti ovo snazno i dojmljivo djelo... NOT!
Autor ovih redova nema obicaj filmovima davati ocjenu remek-djela, jer smatra da se samo nakon duzeg vremenskog razdoblja mogu objektivno sagledati prednosti nekog filma. Na zalost (ili na srecu), s filmovima koji su suprotnost od remek-djela, stvari stoje drukcije - ono sto je bilo smrdljivi drek prilikom prvog gledanja, biti ce smrdljivi drek i nakon nekoliko desetljeca. GUMMO je upravo takav film, klasicni primjer sto se desava kada snobovskom kritikom nahuskani junac u svojoj drogiranoj glavi umisli da je veliki umjetnik. Korine misli da je "faca" zato sto mu film nema "konvencionalne" elemente kao sto je scenarij, odnosno da je umjetnost to sto pusta glumce - uglavnom naturscike pod utjecajem droge, alkohola ili pogodjene mentalnom bolescu i retardacijom - izvode kerefeke pred kamerama. I to sve naravno bez ikakve zelje da govori o ozbiljnim problemima, nego samo u nastojanju da izazove sok kod gledatelja "mucnim i uznemirujucim" prizorima. Kod ovog gledatelja je jedini osjecaj kojeg je izazvao zaljenje sto je potrosio sat i pol zivota na ovaj filmski ekvivalent dna zahodske skoljke. Jedina utjeha za sve koji su imali nesrecu gledati GUMMO jest to sto je napravio financijski pothvat - usprkos bijednog budzeta od 1,3 milijuna US$ uspio je ne vratiti novac na kino-blagajnama. Jos ima nade za treci milenij.
(c)1998 Dragan Antulov
Baza podataka, programiranje i HTML konverzija su Copyright (c)1999,2002 Krešimir Kos