Tko god imao iluzije da je najstarija svjetska demokracija cijepljena od nekih bolesti koje su akutne u trecesvjetskim diktaturama i "mladim demokracijama", mogao bi pogledati ovaj film i shvatiti da je u krivu. Naime, vec je odavno jasno kako Hollywood trenutnog americkog predsjednika smatra svojim covjekom i vec nekoliko godina snima filmove u kojima su on i njegova stranka prikazani kao jedina nada za buducnost te nacije. Ali, mozda je stvar i obrnuta - mozda je Hollywood najobicniji Clintonov agitprop. Kao dokaz tome moze posluziti ovaj film, ciji se scenarij poceo pisati na jednoj veceri kojoj je prisustvovao sam Clinton. Kada se jos uzme u obzir da je kasnije predsjednik pripomogao snimanje koristeci resurse ratnog zrakoplovstva, postaje jasno zasto se AIR FORCE ONE u svom vazelinskom poltronstvu moze usporediti s informativnim emisijama Ljiljane Bunjevac-Filipovic.
Radnja zapocinje kada skupina americkih superkomandosa otima generala Radeka (Prochnow), komunistickog predsjednika Kazahstana ciji je pokusaj obnove Sovjetskog saveza doveo do krvavog rata. Da bi proslavio uspjeh zajedno sa svojim ruskim kolegom, u Moskvu dolazi americki predsjednik Marshall (Ford) i na svecanoj veceri obecava da SAD vise nikada nece dozvoliti izbijanje etnickih ratova. No, povratak kuci postaje daleko vise kompliciran jer se u njegov supercuvani avion uspije uvuci banda ruskih terorista na celu s Korshunovom (Oldman). Oni uspijevaju oteti avion ali ne i Marshalla, koji zavara otmicare koristeci kapsulu s padobranom. Dok otmicari zahtijevaju pustanje Radeka i svakih pola sata ubijaju po jednog taoca, predsjednik Marshall se skriva te im po uzoru na mnoge slicne akcijske junake polako kvari koncepciju.
Da pocnemo s dobrim vijestima: AIR FORCE ONE je vise nego solidno reziran. Wolfgang Petersen, njemackom reziseru koji se proslavio s PODMORNICOM, ocigledno dobro lezi snimanje trilera u klaustrofobicnim prostorima, a zahvaljujuci specijalnim efektima Richarda Edlunda film vise nego dobro izgleda. Rodoljubni motivi u partituri uvijek pouzdanog Jerryja Goldsmitha fino zvuce, a i glavni glumci korektno obavljaju posao; Ford se bas previse nije pretrgao glumeci sebi svojstvenog akcijskog superheroja, a i Gary Oldman kao psihopatski negativac je nesto suzdrzaniji nego obicno.
No, to su manje-vise jedine dobre stvari u ovom filmu kojemu je, pogotovo nakon najnovijih dogadjaja u Bijeloj kuci, mjesto prije na videotecnoj polici s komedijama nego akcijskim filmovima. Naime, u nastojanju da budu sto bolji prema Clintonu, autori ovog poltronskog filma gledatelje tretiraju kao kretene, cak i ispod tipicnih holivudskih standarda. Tako je predsjednik u filmu prikazan kao superposteni politicar uvijek spreman uraditi ono sto je dobro za njegovu zemlju, bez obzira sto saveznici, Kongres i javno mnijenje misli drukcije. Predsjednik je prikazan kao akcijski superjunak koji se u stanju s teroristima nositi bolje od desetina vrhunski izvjezbanih profesionalaca, koji ionako nemaju pametnijeg posla nego dozvole da ih petorica tipova potaracaju kao zeceve na pocetku filma i preuzmu najbolje cuvani avion na svijetu. Predsjednik, dalje, odbija priliku da pobjegne iz aviona, drzeci da je duznost prema zemlji manje vazna od duznosti prema obitelji, odnosno zahvaljujuci parapsiholoskim mocima zna da ce srediti otmicare. Cak su i njegovi suradnici prikazani u andjeoskom svjetlu - potpredsjednica (Glenn Close u jednoj najnezahvalnijih uloga karijere) odbija zlatnu priliku da u guzvi preuzme predsjednicko mjesto, a cak i izdajnicki agent predsjednika s vremena na vrijeme doticnome spasava zivot.
Ukratko, AIR FORCE ONE je film koji kombinacijom poltronstva, neuvjerljivosti s jedne, i zanatskom korektnoscu s druge strane, ostavlja vise nego gorak okus u ustima kriticki raspolozenom gledatelju.
(c)1998 Dragan Antulov
Baza podataka, programiranje i HTML konverzija su Copyright (c)1999,2002 Krešimir Kos