WAG THE DOG
Mnogi koji su u proteklu nedjelju pratili pobjedu njemackih socijaldemokrata na izborima, sa dosta rezignacije su zakljucili kako je njemackim biracima posljednja stvar na pameti bio politicki program te stranke ili sposobnost stranackih vodja da vode zemlju, koliko novi, moderni image njihovog vodje Gerharda Schroedera, toliko ugodniji od debeljuskastog i dosadnog Helmutha Kohla. Gotovo iste stvari su se govorile i za proslogodisnji trijumf britanskih laburista na celu s Tonyjem Blairom, koji su satrali ekonomski uspjesne, ali dosadne i ruzne konzervativce. Takav razvoj dogadjaja, koji je mozda najjasniji u Americi, pokazuje da je suvremena demokracija u ozbiljnoj krizi; teoretski najbolji politicki sustav svih vremena danas nije u stanju dovoditi najsposobnije kadrove na vlast, odnosno rjesavati najozbiljnije drustvene i svjetske probleme. Umjesto toga, medijska manipulacija je ucinila da na vodeca mjesta dolaze oni koji najbolje izgledaju pred kamerama bez obzira na njihovu moralnu iskvarenost ili ocitu nesposobnost, politicke odluke se umjesto ozbiljnog promisljanja donose na temelju ispitivanja javnog misljenja, i konacno, razlika izmedju politike i show businessa pocinje sve vise blijediti. Hollywood je o takvom stanju stvari sutio, i to iz razumljivih razloga: utiratorska sprega izmedju tvornice snova i danasnjeg americkog predsjednika, tako vidljiva u ultraljigavoj patriotskoj bajci AIR FORCE ONE, jasno pokazuje kako je medijska industrija jedan od najvecih krivaca za takvo stanje stvari.
Igrom slucaja, mali, niskobudzetni film, napravljen za 15 milijuna US$ i 29 dana u pauzi snimanja ultrakomercijalne i katastrofalne SFERE, postao je jedan od najvecih filmskih dogadjaja godine. Razorna holivudska samoparodija, u kojoj se sa suicidalnom iskrenoscu govori o medjusobnoj ovisnosti politike i show businessa, trijumfirala je na proslom berlinskom festivalu, a izbijanje afere s Monicom Lewinsky joj je dalo u pocetku zabavan, a nakon bombardiranja civilnih ciljeva u Sudanu, i gorak predznak zivota koji prati umjetnost. Film, zahvaljujuci kojemu Sadam Husein i Slobodan Milosevic mogu spavati sigurnije nego dosad, djelo je Barryja Levinsona, americkog rezisera prilicno neujednacene kvalitete, o cemu svjedoci njegova izvrsna TV-serija ODJEL ZA UMORSTVA, kao i SFERA, kinematografsko smece kojeg autor ovih redova ne zeli vise vidjeti cak ni da zauzvrat dobije obilnu novcanu nagradu. Scenarij je napisao David Mamet, hvaljeni americki dramaticar koji je, usprkos ponekih promasaja uglavnom zahvalan suradnik suvremenom Hollywoodu. Da stvar bude jos bolja, u glumackoj ekipi su velikani kao Robert de Niro i Dustin Hoffman, sto bi trebalo biti jamstvom dobrog filma, mada je njihova posljednja kombinacija pod Levinsonovom palicom - SLEEPERS - bila poprilicno slabasna.
Film zapocinje u podrumu Bijele kuce, jedanaest dana prije izbora za predsjednika kojemu se smijesi drugi mandat. Neuroticna sefica predsjednickog kabineta (Heche) je suocena s problemom koji bi taj drugi mandat mogao itekako dovesti u pitanje: predsjednik je uhvacen in flagranti s maloljetnom izvidjacicom. Zato je u pomoc pozvan tajni savjetnik Conrad Brean (de Niro), koji je poput gospodina Wolfa u PAKLENOM SUNDU, specijalist za otklanjanje nerjesevih problema. Breanova specijalnost je medijska manipulacija, ali cak i on u ovome treba strucnu pomoc, te se obraca holivudskom producentu Stanleyu Mottsu (Hoffman) s idejom da za potrebe medija producira laznim rat s Albanijom. U pocetku idiotska ideja nalazi na plodno tlo, kada senzacija gladni mediji s lakocom "popuse" u studijima inscenirane slike ratnih razaranja i tajne izvjestaje o Albaniji kao teroristickom leglu. Usprkos CIA-e koja za trenutak ubaci klip pod kotace nezaustavljivog propagandnog stroja, predsjednicka popularnost raste, svi zaboravljaju na pricu o seksu s maloljetnicom, a kampanja konacno kulminira s dirljivom pricom o zrakoplovcu (Harrelson) kojeg treba spasiti iz albanskog zarobljenistva.
Za mnoge kriticare je zaplet filma previse podsjecao na ljigave holivudske "high concept" komedije, a neki su (s djelomicnim pravom) smatrali zamisao o laznom ratu previse idiotskom. Ali, reziser Levinson i scenarist Mamet uopce nisu ovu satiru zamislili kao lezernu zabavu niti povrsno ispravljanje krivih Drina americke politike; njihov film koristi medij crne komedije kako bi postavili neka ozbiljna pitanja. Na nesrecu, ta ozbiljnost, pogotovo u drugoj polovici filma, pocinje gusiti komediju, a i Levinson pocinje pokazivati svoju poslovicnu neujednacenost u kvalitetu. Stosevi se pocinju ponavljati, a i gledatelj pocinje ocekivati rasplet dogadjaja. Na srecu, tu je nekoliko zbilja izvrsnih glumaca - Anne Heche je odlicna karakterna glumica, de Niro udahnjuje zivot prilicno jednodimenzionalnom liku, ali slava ipak pripada Dustinu Hoffmanu. Njegov lik holivudskog mocnika koji zudi za neostvarenim priznanjem (i cije prezime asocira na homoseksualizam) je odigran s nevjerojatnom lezernoscu i vjestinom. I sporedni glumci su O.K. - pogotovo Woody Harrelson kao medijska nocna mora ili William H. Macy (FARGO) kao ustogljeni birokrat. Cijelom filmu, osim mracnog tona, elegicni i cinicni ugodjaj daje i glazba Marka Knopflera.
Ukratko, PREDSJEDNICKE LAZI mozda jesu precijenjen film, ali zbog konteksta u kojemu su napravljene, i zbog pitanja koje postavljaju, zasluzuju paznju svakog gledatelja koji od filma ocekuje vise od zabave.
(c)1998 Dragan Antulov
Baza podataka, programiranje i HTML konverzija su Copyright (c)1999,2002 Krešimir Kos