Prosle je godine one koji vole pratiti zbivanja iza kulisa filmske industrije iznenadila jedna pojava. Naime, po svemu sudeci, visegodisnja izlozenost americke i svjetske publike holivudskom ljetnom smecu "blockbustera" mozda jos nije dovela do zasicenja medju masama, ali je sasvim sigurno pocela proizvoditi virulentne reakcije medju kriticnije raspolozenim gledateljima. Oni su, zajedno s dijelom kriticarskog establishmenta, ustanovili obicaj da prije svakog americkog filmskog ljeta odaberu jednu ili dvije velike komercijalne uzdanice te ih pocinju nemilosrdno kasapiti jos prije premijere. Pojava Interneta je samo pospjesila ovaj proces i dala mu obiljezje hajke koje bi se posramio i jedan Joseph Goebbels. Holivudski producenti su u ljeto 1997. sa uzasom spoznali kako nikakva propaganda nije bila u stanju spasiti BATMAN I ROBIN, kao i BRZINU 2, od armije "geekova" koji su oboruzani modemima njihove stotinu milijuna dolara vrijedne projekte pretvorili u promasaj.
Ove je godine cast prolazenja kroz kriticarski "topli zec" pripala filmu za kojeg su svi "insideri" predvidjali najveci komercijalni uspjeh. GODZILLA je treci velika blockbuster-uzdanica kreativnog tima Devlin-Emmerich, zasluznog za neke vise, a neke manje uspjesne SF-filmove u prethodnih desetak godina. Nakon sto su se u prvu ligu probili sa zanimljivim, iako ne bas previse inteligentnim tabanjem Van Dammea i Lundgrena u UNIVERZALNOM VOJNIKU, scenarist Devlin i reziser Emmerich su se nametnuli komercijalnim uspjehom ZVJEZDANIH VRATA i DANA NEZAVISNOSTI, iako oba dva filma nisu bila previse obljubljena kod kritike. Kada se culo da ce njihov slijedeci projekt biti prvi "pravi" americki remake GODZILLE, reakcije su bile uglavnom pozitivne ili, u najgorem slucaju, ravnodusne. No, problem je bio u tome sto je njihova nova maticna tvrtka "Columbia" odlucila od GODZILLE napraviti svoju veliku uzdanicu za ljeto 1998. i svakom tukcu utuviti u glavu da mora pogledati taj film. Reklamna kampanja je trajala gotovo godinu dana i mnogi smatraju da je bila skuplja od samog, ionako spektakularnog filma. Utroseni novac, na veliku zalost "Columbije", nije donio opravdane rezultate, jer su gledatelji nakon godinu dana bili zasiceni od GODZILLE, a bezvezni slogan "Velicina jest vazna" je na film navukao bijes kako zaljubljenika RATA ZVIJEZDA, tako i filmofile uopce. Mjesecima prije premijere zapocela je filmofilska protu-kampanja i GODZILLA se spotakao vec na startu, omogucivsi nekim drugim blockbusterima i romanticnim komedijicama da ga nadmase.
Jedna od ozbiljnih kritika na racun GODZILLE je i ta da je film bezocna i bezlicna amerikanizacija originalnog japanskog koncepta, odnosno remake GOJIRE, KRALJA CUDOVISTA, klasika Ishira Honde iz 1954. o nuklearnim pokusima probudjenom divovskom gusteru koji izranja iz morskih dubina i razara Tokio. Film, koji je bio svojevrsna metafora za unistenje Hiroshime i Nagasakija, bio je dozivio iznenadjujuce veliki uspjeh u svijetu i od Japana napravio komercijalnu svjetsku velesilu koja je stancala nastavke Godzille, kao i cijeli niz filmova o cudovistima kao sto su Gamera, Mothra, Rhodan i drugi. Mnogi zaljubljenici u kult Godzille su amerikanizaciju drzali skrnavljenjem. No, svi oni koji Devlina i Emmericha optuzuju za plagijat trebali bi znati kako je sama originalna GODZILLA, u stvari, bila prilicno jeftini plagijat danas vec zaboravljenog americkog SF-klasika THE BEAST FROM 20000 FATHOMS iz 1953. u kojem je zrtva divovskog gmaza bio New York.
U ovom filmu se Godzilla, figurativno receno, vraca kuci. Uslijed francuskih nuklearnih eksplozija u Juznom Pacifiku, jedno od jaja iguane bude izlozeno radijaciji te se iz njega izlijeze cudoviste koje naraste preko 100 metara. Nakon sto je unistilo par brodova i preslo preko Paname dolazi u New York i tamo zapocinje s razaranjem. Civilne vlasti na celu s nesposobnim gradonacelnikom Ebertom (Lerner) kao i vojska na celu s pukovnikom Hicksom (Ebert) ne znaju kako se suociti s takvom posasti, pa kao znanstvenog savjetnika pozivaju biologa dr. Nicka Tatopoulosa (Broderick). On sa uzasom spozna kako je razlog zbog kojeg se orijaski guster nastanio u New Yorku taj sto ima namjeru snijeti jaja. Naravno, nitko ga ne shvaca ozbiljno, osim francuskog tajnog agenta Rochea (Reno) koji ga pozove da zajedno s timom specijalaca ode unistiti gnijezdo smjesteno u Madison Square Gardenu. Kada se iz tih jaja izlkeze nekih dvjestotinjak gladnih, ali hranjenje ljudima dovoljno velikih mladunaca, drustvo ce im praviti Nickova bivsa djevojka, a danas ambiciozna TV-novinarka Audrey (Pitillo) i njen neustrasivi kamerman "Animal" (Azaria).
Mnogi su se americki kriticari potrudili baciti drvlje i kamenje na GODZILLU, isticuci mnoge, i u vecini slucajeva, opravdane zamjerke na los kvalitet ovog filma. Film boluje od gotovo svih bolesti koje su Hollywood posljednjih godina dovele na njegove najnize grane u povijesti. Glavna se atrakcija ovog filma sastoji u specijalnim efektima i njima je sve podredjeno - radnja, likovi, atmosfera, glazba. Naslovni lik, kompjuterski generiran guster, ima problem u tome sto je previse realistican za "camp" simpatije, a premalo upecatljiv da bi gledateljima dugo ostao u sjecanju, odnosno izazivao neki poseban osjecaj straha. Dakako, scenarij koji se svodi na divljanje divovskog gustera po velegradu ne ostavlja mnogo prostora cak i za najelementarniju logiku (kako da se takva mrcina moze uspjesno sakrivati u gradskoj podzemnoj zeljeznici, kako to da se helikopteri, bjezeci pred hodajucim gmazom jednostavno ne spase povecanjem visine itd.). Likovi su tako papirnati da nam uopce nije previse stalo do njih: Matthew Broderick kao da je glumio lijevom nogom, a njegovu romanticnu partnericu Mariju Pitillo cemo brzo zaboraviti, dok Hank Azaria propada u pokusaju da bude "comic relief". Tu mu je ulogu s dosta uspjeha ukrao Jean Reno, cija karizmatska pojava u mnogome spasava film. Pred kraj se cak i scenarij malo poboljsava, tako da su strpljivi gledatelji nagradjeni scenama natjeravanja s mini-godzilama (svojevrsna Emmerichova replika na raptore u Spielbergovim JURSKIM PARKOVIMA) kao i zavrsnom potjerom u taksiju, koja je sa svojom uzbudljivoscu i originalnoscu popravila dojam, tako da nam nakon gledanja ne ostaje previse gorak okus u ustima.
Na kraju, kako suditi o GODZILLI? Bez svake sumnje je rijec o umjetnickom promasaju, ali barem se jedno ne moze osporiti - film odaje kako je djelo autora koji su se beskrajno zabavljali snimajuci ga, a cija djecacka i simpaticna naivnost cak mozda i opravdava to sto takvu zabavu nisu pruzili svojim gledateljima.
(c)1998 Dragan Antulov
Baza podataka, programiranje i HTML konverzija su Copyright (c)1999,2002 Krešimir Kos