THE GAME
Nakon tri velika filma, David Fincher se potvrdio kao jedan od onih poznatih holivudskih režisera koji formu pretpostavljaju sadržaju. Došavši na crnu listu mnogih filmofila svojim razočaravajućim ALIENOM 3, i djelomično se iskupivši crnim trilerom SEDAM, Fincher je stekao reputaciju filmaša čija se dalja karijera nalazi na milost i nemilost scenarista. U neku ruku, ta je prića dosta slična onoj kroz koju prolaze braća Scott - dajte im dobar scenarij, i napravit će remek-djelo; dajte im ispodprosječan materijal, i napravit će negledljivo gnojivo. IGRA, visokobudžetni triler koji je Fincher radio po predlošku dvojice ne pretjerano produhvljenih scenarista (Brancato i Ferris su prije ovoga radili na razočaravajućem Internet-trileru MREŽA), mogao je ispasti i jedno i drugo. Kritike su na kraju manje-više bile podijeljene; izostala je lavina panegirika koja je pratila SEDAM, a i publika nije hrlila toliko u kina.
Glavni je junak filma Nicholas Van Orton (Douglas), uspješni i bogati bankar iz San Francisca koji je radi zgrtanja materijalnog blaga žrtvovao svaki ljudski kontakt, tako da vlastiti 48. rodjendan provodi sam u kući. Podsjetivši se da je u istoj dobi i njegov otac počinio samoubojstvo, Nicholas prihvaća ponudu svog mladjeg i razuzdanom životu sklonog brata Conrada (Penn) da iskuša neobičnu zabavu koju specijalizirana tvrtka "CRS" pruža svojim klijentima. Nicholas posjećuje njene prostorije, prolazi kroz niz fizioloških i psiholoških testova i na kraju odluči pristati na igru. Nevolja je u tome što mu nitko ne želi reći u čemu se ta igra sastoji, o čemu se radi, koji je cilj, i konačno, kako je prekinuti. U početku sve počinje sitnim psinama, ali s vremenom se Nicholasov život pretvara u noćnu moru - kuća mu postaje vandalizirana, TV spiker mu se direktno obraća s ekrana, otimaju ga, drogiraju i ostavljaju u Meksiku bez prebijene pare. Nicholas, kojemu nije jasno da li je "igra" u stvari dio velike prevare, odlučuje saznati istinu, pri čemu će mu jedini trag biti lijepa konobarica Christine (Unger) za koju nije jasno je li ili nije dio zavjere.
Čak i oni kritičari koji organski ne mogu smisliti Michaela Douglasa su spremni priznati kako postoje dvije vrste uloga koje tom glumcu pristaju kao salivene. Jedna je uloga muškarca čiji seksualni nagon koriste promoćurne žene da bi ga vrtile oko malog prsta. Druga je uloga bešćutnog i gramzivog kapitalista (najpoznatija je ona u Stoneovom WALL STREETU). U IGRI nam je Douglas upravo isporučio jednu takvu briljantnu karakternu studiju, začinivši je sa tjeskobom srednjih godina. Njegova je uloga zasjenila sve ostale, uključujući i takve karakterne veličine kao što su Armin Mueller-Stahl, Sean Penn ili Peter Donat (poznat kao Mulderov otac u DOSJEIMA X). Deborah Kara Unger, koja je jedna od najseksepilnijih i najfatalnijih plavuša u suvremenom Hollywoodu, ovdje je promašila ulogu; njena je pojava jednostavno previše savršena da ne bi automatski asocirala za opasnost po našeg junaka.
Uz izvrsnu Douglasovu ulogu, filmu je osobit pečat dao Fincherov specifični stil. Nastavivši iskazivati svoje sklonosti kinematografskom crnilu, IGRU je snimio u neobično tamnim tonovima, tako da je gledatelj prisiljen obraćati više pažnje na dogadjaje na ekranu nego obično, ukoliko želi vidjeti neke posebne detalje. Ali, osim vlastitog pečata, Fincher je po prvi put pokazao vlastite filmofilske sklonosti, odnosno da je njegov film moguće shvatiti i kao hommage mnogo poznatijim autorima. Tako će ga neki shvatiti kao jedan potpuno hitchcockovski film, nalik na doživljaje "običnih ljudi u neobičnim situacijama" koji su karakterizirali takva remek-djela kao što su VRTOGLAVICA ili SJEVER-SJEVEROZAPAD. Drugi su, pak, već pronašli sličnosti s vrhuncem filma paranoje 60-tih i 70-tih kao što su Frankenheimerovi DRUGI ili Pakulini UBOJICE I SVJEDOCI.
No, da film bude daleko od savršenstva, pobrinula se prilično nategnuta i po mnoge razočaravajuća završnica. Mada se slažem da je film završio na način koji autorov smisao za logiku i uvjerljivost priče ostavlja upitnim, ne bih rekao da bi Fincher napravio bolji film da je izostavio za njega skroz atipični happy end. Prije bih rekao da je i s ovim krajem nastojao razbiti stereotipe, čak i kada je on sam njihov objekt.
Ukratko, IGRA možda nije vrhunac u povijesti trilera, ali je sasvim sigurno jedan od boljih proizvoda tog žanra u posljednje vrijeme.
(c)1998 Dragan Antulov
Baza podataka, programiranje i HTML konverzija su Copyright (c)1999,2002 Krešimir Kos