UBOJSTVO U BIJELOJ KUĆI

MURDER AT 1600

• uloge: Wesley Snipes, Diane Lane, Daniel Benzali, Dennis Miller, Alan Alda, Ronny Cox, Diane Baker, Tate Donovan, Harris Yulin
• scenografija: Nelson Coates
• kostimografija: Denise Cronenberg
• fotografija: Steven Bernstein
• montaža: Leslie Jones & Billy Weber
• glazba: Christopher Young
• scenarij: Wayne Beach & David Hodgin
• režija: Dwight H. Little
• proizvodnja: Warner Bros, SAD, 1997.
• distribucija: Jadran Film
• trajanje: 107 '

Posljednjih nekoliko mjeseci sadržaj političkih vijesti koje se tiču Bijele kuće sve više počinje sličiti na jeftini pornić. U takvoj atmosferi je fino zapaziti kako su takvi dogadjaji samo potvrda teze kako život imitira umjetnost, a ne obrnuto. Još prije Levinsonovog satiričkog filma WAG THE DOG, imali smo prilike vidjeti nekoliko trilera u kojima je ključni motiv bila Bijela kuća, odnosno s njom povezane opake zavjere. Jedan od njih je, dakako, i UBOJSTVO U BIJELOJ KUĆI, trilerčić kojeg je producirala prošle godine prilično posrnula tvrtka "Warner Bros", a režirao čak i u svijetu akcijskog filma ne previše ugledni Dwight H. Little.

Jedne olujne noći netko nateže privlačnu plavušu. To bi bilo bezazleno da: a) mjesto dotičnog dogadjaja nije Bijela kuća, b) objekt radnje je uposlenica Bijele kuće i c) dotičnu nešto kasnije pronadju izbodenu nožem u ženskom WC-u. Na mjesto zločina dovode Harlana Regisa (Snipes), iskusnog detektiva washingtonske policije koji shvaća da je istraga samo dio nastojanja Tajne službe na čelu s Spikingsom (Benzali) da zataška stvar. Suočivši se s zidom birokratske šutnje i sumnjivcem koji izgleda predobar da bi bio stvarni ubojica, Regis prima pomoć od agentice Chase (Lane) te njih dvoje postupno pravu zavjeru s pikantnim političkim implikacijama.

Ako zanemarimo danas aktualno ozračje najmoćnijeg šefa države na svijetu i pripadajućih pikanterija s tajnicama i sličnim privlačnim uposlenicama, UBOJSTVO U BIJELOJ KUĆI je akcijski triler kojeg veliki holivudski studiji izbacuju kao po tekućoj vrpci. To i nije tako teško zamisliti, s obzirom da je iza kamere prilično nezainteresirani Dwight Little, a ni ostali članovi ekipe nisu iskazali preveliki entuzijazam. Jedina je zamjerka autor glazbe Christopher Young, ali ni on nije uspio postići efektnu atmosferu uz ovako demoraliziranu ekipu. Wesley Snipes na trenutke pokušava svoju ulogu shvatiti ozbiljno (njegovom policajcu hobi je povijest, koja pred kraj filma strašno dobro dodje), a Ronny Cox (OSLOBADJANJE, ROBOCOP) u ulozi predsjednika je vjerojatno zažalio što su ga radi ovakve pilane izvukli iz dugogodišnje glumačke pomrčine. Na kraju, Little nam servira odvratno klišejiziranu završnicu, u kojoj glavni junaci odabiru najbedastiji i najrizičniji pokušaj rješavanja svojih problema - proboj u Bijelu kuću preko tunela, da bi sve završilo odvratno predvidljivim happy endom. U usporedbi s ovim se Eastwoodova NEOGRANIČENA MOĆ, usprkos mora nedostataka, doima kao remek-djelo.