Prošle godine, nakon iznenadjujućeg uspjeha filmova KAKO JE POČEO RAT NA MOM OTOKU i MONDO BOBO, medju hrvatskim kritičarima vladala svojevrsna euforija, odnosno mišljenje da su najgori dani hrvatske kinematografije iza nas. U takvom optimističkom ozračju još se moglo dogoditi da neki od njih uistinu povjeruju da bi Lukas Nola mogao biti hrvatski Tarantino. Taj mladi i dosta prodorni režiser, koji se nametnuo svojim kratkim i televizijskim radovima početkom 90-tih (DOK NITKO NE GLEDA, SVAKI PUTA KAD SE RASTAJEMO) smatran je velikom nadom, jer je u ustajalu žabokrečinu "umjetničkog" usmjerenja kojim se diči hrvatski film, unio elemente zapadne žanrovske komercijale. No, dok je u vrijeme dok su se dragocjeni novci Hrvatske televizije trošili u agitpropovske horore kao što su VRIJEME ZA... i CIJENA ŽIVOTA, filmovi o prolupalom policajcu i lezbijskim nadstojnicama domova za izbjeglice su uistinu izgledali hrabri. Danas su takva vremena za nama, a Brešan i Rušinović su razmazili publiku. U takvoj atmosferi, Nola je već prije premijere svog filma smatran autsajderom, iako je njegov film po temi trebao biti najkomercijalniji od svih.
Zaplet, koji ne krije svoju inspiraciju kultnom Lynchovom serijom TWIN PEAKS, započinje obaveznim uvodom u kojem se radnja smješta u kontekst domovinskog rata. Bivši hrvatski branitelj, zgrožen senzacionalističkim nastupom talijanske novinarke koja ga intervjuira, zove svoju suprugu Idu Palamar (Živković-Nola) da dotičnoj ispriča svoju priču, koja je pravi materijal za žuti tisak. Naime, Idi je tokom rata ubijena sestra Laura, i ona je odlučila pronaći i kazniti ubojice. Problem je u tome što je dotična radila u bordelu, gdje ju je ubio drogirani i nasilni gazda Vuk (Gregurević). Ida se ubacuje u bordel kao prostitutka, ali ubrzo shvaća da zakon ne može Vuku ništa, jer je dotični organizirao ilegalni šverc oružja za Hrvatsku i tako stekao zaštitu policijskih struktura. Jedini saveznik Idi postaje Hrvoje (Grgić), momak zaposlen kao izbacivač u bordelu, ali i netko tko nije ono za što se izdaje.
Kada je zaplet - kao iznikao iz eksploatacijskih filmova s početka 70-tih a la FOXY BROWN - najintrigantniji dio filma, onda je jasno da se režiseru dobro ne piše kod kritičara. Kod izvedbe Nolu jedino valja pohvaliti zbog odličnog rada s kamerom, ali to je manje-više jedino s čime se RUSKO MESO može uhvatiti u megdan s Rušinovićem, Hribarom i ostalim hrvatskim filmašima. U svemu ostalom se mogu pronaći gomile grešaka i, najblaže rečeno, ne baš previše promišljenih kreativnih poteza.
Najočitiji nedostatak, kojeg je, spominjući ovaj film, plastično opisala Ivana Krstulović u svojoj kolumni u "Nacionalu", jest nedostatak seksa i golotinje. Razlog za to je vjerojatno fatalna Nolina odluka da glavnu žensku ulogu povjeri svojoj supruzi Barbari Živković-Noli. I, naravno, kao dobri mužić nije imao namjeru majku svoje djece izložiti nečemu što bi se dotična sramila. To se prenijelo i na sve ostale glumice - mladu ergelu hrvatskih glumica kojeg su upravo Nolini kratki radovi danas izbacili u prvi plan. Gotovo je patetično vidjeti film smješten u javnu kuću u kojem je veća minutaža posvećena scenama mokrenja nego scenama seksa. Film postaje još jadniji u svojoj nedosljednosti kada se uzme u obzir da glumica Jelena Miholjević u ovom eksploatacijskom krimiću za odrasle pokazuje manje tijela nego u popularnoj obiteljskoj sapunici koja ide na nacionalnoj televiziji u elitnom terminu. Još je jadnije i to što Nola koristi kojekakve jeftine dramaturške trikove da bi lik koji tumači njegova supruga spasio neugodnosti.
RUSKO MESO takodjer muči i Nolina nespretnost pri montaži, tako da film vrvi nepotrebnim i u kontekstu filma posve besmislenim scenama (poput obračuna prostitutki sa sitnim narko-dilerom u mračnoj četvrti Zagreba). Zbog svega toga se film doima razvučen, ali ima i zabavnih, gotovo nadrealnih sekvenci - kao kada se bivši gradonačelnik Zagreba Boris Buzančić pojavljuje u kratkoj ulozi elegantne mušterije u bordelu, ili kada nakon zaključenog posla zagrljeni talijanski i hrvatski mafijaši pjevaju "Insime, Unite, Unite Europe". Završni oružani obračun je, pak, pokazao očiglednu Nolinu nespretnost prilikom režiranja akcijskih scena. Ipak, sve u svemu, zbog dobre glume, odlične ideje i fine fotografije, RUSKO MESO ipak zaslužuje prolaznu ocjenu.
(c)1998 Dragan Antulov
Baza podataka, programiranje i HTML konverzija su Copyright (c)1999,2002 Krešimir Kos