WELCOME TO SARAJEVO
Prethodnih nekoliko godina su se mnogi pitali kako to da Hollywood iskazuje gotovo potpuno ignorantski stav prema ratu u bivšoj Jugoslaviji. Pitanje je utoliko važnije stoga što su svjetski mediji, na čelu s CNN-om, sasvim lijepo napunili svoje blagajne izvještavajući o ratnim strahotama i donoseći svaki dan novu horor-priču za zabavljanje dokonih gledatelja. Razlog zašto Hollywood nije išao tim putem leži u jednostavnoj činjenici što je stvarno-životni horor bivše Jugoslavije lakše upakirati i probaviti u obliku petominutnih vijesti nego cjelovečernjeg filma. Kada svemu tome dodamo i žalosnu činjenicu da holivudske glavešine, potaknute kugom "političke korektnosti", kao i nespremnošću publike na složene priče, nastoje većinu svojih proizvoda svesti na jednostavan sukob Dobra i Zla, nije stoga čudno što je Hollywood ovdašnje probleme uglavnom tretirao kao površni detaljčić složenijeg zapleta (MIROTVORAC). Čak su i holivudski pseudoangažirani "liberali" uglavnom ignorirali Bosnu, držeći je previše složenim problemom za razliku od jednostavnih, dječjih bajki poput sage o Dalaj Lami i porobljenom Tibetu.
Naravno, ono na što nije bio spreman Hollywood, bili su spremni angažirani i komercijalnim obzirima nevezani autori nezavisnog ili neameričkog filma. DOBRO DOŠLI U SARAJEVO nije prvi zapadni film o ratu u Bosni (nekoliko evropskih TV-kuća je već snimilo slične filmove), ali je prvi koji je stekao kakvu-takvu medjunarodnu pažnju. Kao autor je izabran Michael Winterbottom, jedan od najuglednijih britanskih režisera (JUDE - TAMNO SRCE), specijaliziran za mračne i uznemirujuće drame. S obzirom da je tema ovog filma sve nego relaksirajuća, ni ne čudi što je kao autora. Predložak je autobiografska knjiga britanskog novinara i TV-reportera Michaela Nicholsona, u kojoj je on opisao svoje dane u opkoljenom i bombardiranom Sarajevu te poluilegalno usvajanje male bosanske djevojčice i njeno švercanje u sigurnost Britanije.
Radnja filma započinje nakon prologa u kojem TV-reporter, nakon srpskog "oslobadjanja" Vukovara, predvidja mogućnost prenošenja eksjugoslavenskog klanja u Bosnu. Ispravnost njegovog proročanstva potvrdjuje scena u kojoj jedno sarajevsko vjenčanje prekida snajperski metak koji ubije nevjestinu majku. Kaos koji nastaje sa sigurne udaljenosti promatra skupina zapadnih novinara, sve dok jedan od njih, otresiti Amerikanac Flynn (Harrelson) ne krene u spasilačku misiju - manje da bi spasio unesrećene, koliko da bi imao dobar TV-kadar. Ubrzo nakon toga upoznajemo naše junake - britanskog novinara Michaela Hendersona (Dillane), njegovu producenticu (Fox), mladu i neiskusnu novinarku Annie (Lloyd) te njihovog vozača i vodiča, idealističkog intelektualca Ristu (Višnjić). Svi oni u početku stravične dogadjaje promatraju isključivo kao novinari, ali kada ih put nanese u sirotište gdje Savić (Gadžić) na prvoj liniji fronte, u Hendersonu se nešto budi. On počinje izvještavati isključivo o sirotištu, kako bi zapadne vlade natjerao da nešto učine za djecu. Kada u sirotište dodje američka humanitarka Nina (Tomei), Henderson odlučuje iskoristiti njen konvoj kako bi iz sarajevskog pakla prošvercao djevojčicu Emiru (Nuščević).
Svatko tko pokušava ocjenjujivati Winterbottomov film našao bi se na mukama. Kada bi jedini kriterij bile namjere, DOBRO DOŠLI U SARAJEVO bi bio pravo pravcato remek-djelo. Ali, kao što stara izreka kaže, "putevi do pakla su popločani najboljim namjerama", te je za uspjeh ovog filma bilo važnije nešto drugo - konzistentost i zanimljivost priče i dobru ocrtanost likova. U onom drugom Winterbottom se još-kako tako drži - njegovi junaci predstavljaju špalir koji prilično uvjerljivo ocrtava različite karaktere koji su se mogli naći u sarajevskom paklu. Ali, kao cjelina, film je razbijen. Prije svega je to Winterbottomovo nastojanje da, koristeći mješavinu dokumentarnih, igranih i kvazidokumentarnih scena (Sarajlije su same pomogle pri rekonstrukciji nekih od najodvratnijih scena opsade) postigne odredjeni propagandni efekt. Rezultat je prilično dvojben, a nimalo ne pomaže ni očajno tamna fotografija (dok još ima smisla u sarajevskim interijerima bez struje, mrak u eksterijerima je čisto prenemaganje). Drugi ozbiljni problem filma je nedorečenost poruke - Winterbottom jasno i opravdano kritizira Zapad što nije učinio dovoljno da zaustavi pokolj u Bosni, ali u filmu nije dao pravi recept, odnosno njegovo rješenje je polovično i svodi se na "humano preseljenje" djece iz ratom zahvaćenim krajeva. Dodajmo svemu tome odvratno simboličan završni kadar, koji dosta podsjeća na onu grozotu iz hrvatskog "državotvornog" BOŽIĆA U BEČU, pa smo vidjeli kako je DOBRO DOŠLI U SARAJEVO prilično promašen film, koji je svoj moralizatorski smisao izgubio sa završetkom ratnih operacija. Ipak, iako ima itekako ozbiljnih nedostataka, i iako bi mnogim našim gledateljima predstavljao nepotrebno podsjećanje na trenutke koje bi najradje zaboravili, valja ga pozdraviti. Što zbog dobrih namjera, a što zbog toga što u njemu naš glumac Goran Višnjić pokazuje kapacitet buduće medjunarodne zvijezde.
(c)1998 Dragan Antulov
Baza podataka, programiranje i HTML konverzija su Copyright (c)1999,2002 Krešimir Kos