Znamo već tu žalosnu priču. Autorska ličnost, nesputana Hollywoodom, napravi sjajni film, pobere nagrade na festivalima ili (kao u ovom slučaju) "Oscara" za najbolji strani film, i to samo zato da bi sve razočarao svojim slijedećim uratkom. U slučaju Gabrielea Salvatoresa, Talijana koji je 1991. godine sve oduševio svojom nostalgičnom antiratnom komedijom MEDITERRANEO, nije čak bilo potrebno ni to da se odazove sirenskom zovu Hollywooda. Umjesto toga, Salvatores je pao kao još jedna žrtva zlokobne želje mnogih filmaša da naprave "Blade Runner" 90-tih godina.
Radnja je smještena na Novu godinu 2005. u neki neimenovani velegrad zvan Sjeverni anglomerat. Jimi Dini (Lambert) je autor kompjuterskih igara koji ima sve, osim smisla u životu, otkako ga je napustila djevojka (Seigner). Nekoliko dana prije nego što će tvrtka "Okahama Starr" na tržište njegov najnoviji proizvod, igru zvanu "Nirvana", Jimi primjećuje da je igra zaražena virusom. Kao posljedicu, Solo (Abantuono), junak igre, postaje svjestan svog postojanja i nimalo oduševljen činjenicom da u vječnost mora ponavljati iste pokrete i govoriti iste riječi unutar jednog ograničenog svijeta. Na Solovu zamolbu da izbriše njegov lik, Jimi se odlučuje na odiseju u mračna predgrađa, gdje će u hakerskom polusvijetu pokušati pronaći rješenje tog problema. Joystick (Rubini), jedan od lokalnih hakera, pristaje mu pomoći u tome da upadnu u bazu "Okahame Starra" i tamo izbrišu sve kopije "Nirvane". Istovremeno, Jimi pokušava pronaći svoju djevojku.
Ideju za film Salvatores je, kako tvrdi, pronašao na hodočašću u Benaresu, gdje je vidio skupinu djece kako se ispod Shivine slike igraju s playstationom. Salvatoresa je zaintrigrirao jedan od motiva u hinduističkoj filozofiji - ideja da je stvarnost koju mi poznajemo u stvari nečija fikcija, odnosno san. Dodatni utjecaj na ovaj film su bile ideje koje je u svojim čuvenim romanima 60-tih godina bio istraživao veliki SF-pisac Philip K. Dick. Naravno, s obzirom da su ovo 90-te godine, i da se umjesto LSD-a i drugih egzotičnih psihodeličnih droga u svrhu mijenjanja stvarnosti može koristiti kompjuterska tehnologija, bilo je logično da Salvatores ovu ideju smjesti u nadrealni cyberspace milje.
Na žalost, dobre ideje, same po sebi, ne moraju dovesti do dobrog filma. Iako se Salvatores u castingu poslužio sa svojim starim znancima iz MEDITERRANEA, nije mogao izbjeći komercijalni kompromis sa producentima, koji su mu nametnuli Christophera Lamberta i Emanuelle Seigner. Dvoje dotičnih superzvijezda izgledaju previše izvještačeno u usporedbi s ostatkom likova u NIRVANI, upečatljivim ličnostima kakve bismo i inače očekivali u bizarnom futurističkom film noireu, a uostalom i ne rade u filmu gotovo ništa, osim što lijepo izgledaju. Lijepo, doduše, izgledaju i prizori egzotičnih četvrti u velegradu budućnosti. Ali, lijepe sličice ne znače automatski i dobar film. Prije svega, sve te sličice bi u nekakvu cjelinu trebala povezati priča. A nje ovdje nema - sve izgleda kao traljavi miks svih cyberpunk klišeja koje je Salvatores mogao pokupiti gledajući SF-filmove 80-tih i 90-tih godina. Osobe sklone sjećati se loših vremena će se sasvim sigurno podsjetiti grozote zvane MAX HEADROOM ili nečega još gorega zvanog JOHNNY MNEMONIC. Naravno, par simpatičnih likova (Solo i njegova elektronska djevojka Maria) ulijevaju nešto vedrine u (kreativno) turobnu i mračnu sliku svijeta koju daje Salvatoresov film. Ukratko, promašaj, ali promašaj iz najboljih namjera.
(c)1998 Dragan Antulov
Baza podataka, programiranje i HTML konverzija su Copyright (c)1999,2002 Krešimir Kos