Hrvatska se ne prije, a pogotovo kasnije, u sumornim ratnim i poratnim vremenima, nije mogla pohvaliti kvantitativno jakom kinematografijom. S obzirom da se snimalo malo filmova, bilo je i malo prilike da neki hrvatski filmaš dobije kult-status. Tome se najviše približio Zoran Tadić, čiji je debitantski film RITAM ZLOČINA iz 1981. godine svojevremeno bio proglašen jednim od dvadeset najboljih filmova ikada snimljenih na prostoru bivše Jugoslavije. Tadić je nakon toga nastavio snimati filmove u ritmu nezamislivo brzom za njegove kolege (TREĆI KLJUČ, ČOVJEK KOJI JE VOLIO SPROVODE, OSUDJENI, ORAO), a svako njegovo djelo je doživljavalo ekstatičnu reakciju od strane hrvatske kritike. Razlozi kritičarskih simpatija nisu toliko motivirani kvalitetom Tadićevih filmova, koliko s dvije činjenice. Prvo, svoj je debitantski rad napravio u crno-bijeloj tehnici i "partizanskim" uvjetima, bez pomoći establishmenta. Drugo, njegovo žanrovsko inzistiranje na trileru/krimiću predstavljalo je pozitivan otklon od ideologijom nametnute umjetničke paradigme u Hrvatske. Onda je došao rat i Tadić je bio prisiljen na kreativnu pauzu, tokom koje je mit o "hrvatskom Hitchocku" nastavio rasti. Sedam godina kasnije, snimivši TREĆU ŽENU, kultni režiser je konačno došao u priliku da se ogleda s Brešanom, Rušinovićem i nekim novim klincima.
Radnja njegovog novog filma, TREĆA ŽENA, dogadja se u Zagrebu u jesen 1991. godine. Glavni grad Hrvatske nije direktno zahvaćen ratom, ali zato njegovi stanovnici žive u atmosferi zračnih uzbuna i paranoje. Tamo iz Australije dolazi novinarka Hela Martinić (Begović), na poziv svoje najbolje prijateljice Vere Kralj (Prica), kako bi pisala o radu njene humanitarne organizacije. No, Helu umjesto prijateljice dočeka vijest o tome da joj je prijateljica poginula o prometnoj nesreći. Odlučivši na svoju ruku istražiti njenu smrt, unatoč protivljenju policijskog inspektora (Šovagović), otkriva mnoge sumnjive detalje u priči. Uz pomoć Verinog ljubavnika (Mlikota), Hela će se upetljati u mračnu aferu krijumčarenja ljudskih organa.
Tadić je svoj film posvetio Carolu Reedu i Grahamu Greeneu, autorima kultnog trilera TREĆI ČOVJEK. Ali, na posveti se nije stalo. Kao i u slučaju Badhamovog POINT OF NO RETURN (nedavno prikazanog na HRT) i njegove indigo-kopije Bessonove NIKITE, ovdje bi se moglo reći da je remake preblaga riječ. Naime, Tadić je gotovo mehanički u svoj film prenio manje-više sve elemente radnje i likove TREĆEG ČOVJEKA, izvršivši uglavnom kozmetičke i radi suvremenosti nužne preinake. Tako je (nekim) glavnim likovima izmijenjen spol, šverc penicilina zamijenjen švercom organa, tunele bečke kanalizacije zamjenjuju tuneli "koje je u svojim romanima opisivala Zagorka". Nije da Tadić u svemu tome nije imao osnove - crno-bijeli Zagreb iz njegove vizije uistinu podsjeća na razorenu i poniženu Beč iz Reedovog filma. Ali, u onim rijetkim trenucima kada Tadić i njegov stalni scenarist Pavličić pokazuju odredjenu dozu originalnosti, film doslovno grca u neuvjerljivosti i izvještačenosti.
Ono što posebno živcira u filmu jest uistinu nepotrebno inzistiranje na hrvatskoj "državotvornoj" ideologiji, koje film na trenutke pretvara u cjelovečernji spot političke propagande. Tako npr. negativka (koju, nota bene, tumači beogradska glumica Gordana Gadžić) svoju organizaciju opisuje kao skupinu "bivših komunista", a humanitarna organizacija ne samo što je medjunarodna, nego i "vjerska". Navodno zbog "eksteritorijalnosti" njenih prostorija, hrvatska policija je nemoćna vršiti jednostavni pretres pa Tadić i Pavličić moraju izmišljati kretensko ubjedjivanje Hele da postane živi "mamac" za hvatanje zločinaca. Ukoliko bi netko postavke ovog filma pokušao shvatiti ozbiljno, zaključio bi da Hrvatskoj prijeti stalna opasnost od pritajenih komunista, odnosno od svih onih koji nisu Hrvati i katolici. Šovinističko-paranoičnu poruku koliko-toliko ublažuje spretno Tadićevo povladjivanje zagrebačkom lokalpatriotskom rasizmu, tako da je uloga Rusa iz TREĆEG ČOVJEKA pripala Hercegovcima, odnosno pripadnicima SIS-a kojima naglasak odaje kamenjarsko podrijetlo.
TREĆA ŽENA je imala dobru ideju, ali se u izvedbi totalno zglajzalo. S jedne strane zanatska korektnost u formi (zvuk, glazba, fotografija), a s druge strane amaterizam i lutanje kada se trebalo osmisliti sadržaj. Ena Begović se u ulozi Hele Martinić nije najbolje snašla, a Alma Prica je u svojim rijetkim pojavljivanjima jedan od najupečatljivijih likova koje smo imali prilike vidjeti u domaćem filmu. Na žalost, i nju su upropastile idiotske replike i izvještačena završnica.
Ukratko, TREĆA ŽENA je film čije je velike ambicije uništio manjak originalnosti.
(c)1998 Dragan Antulov
Baza podataka, programiranje i HTML konverzija su Copyright (c)1999,2002 Krešimir Kos