TOMORROW NEVER DIES
James Bond se u protekla tri i pol desetljeća iskazao kao jedan od najtvrđih fenomena zabavne industrije. Mnogi su mu odavno proricali odlazak u Valhallu, ali on je uspijevao preživjeti u različitim inkarnacijama. Ipak, najbliže toj sudbini se Bond približio za vrijeme šestogodišnje pauze koja je koincidiralas krajem hladnog rata, kada je nepobjedivom spasitelju slobodnog svijeta trebalo pronaći nov smisao postojanja. Bilo je tu, dakako, dosta bauljanja, ali ona su uostalom i konstanta priče o Bondu, još od kraja 60-tih kada je Sean Connery času votke-martinija objesio o klin. ZLATNO OKO, koje je 1995. godine konačno vratilo popularnog agenta na veliko platno, također se činilo izgubljenim u prostoru i vremenu - s jedne strane kao sadističko iživljavanje nad poraženim i poniženim ideološkim neprijateljem, a s druge strane kao degutantno čmarenje čuvarima "političke korektnosti" 90-tih.
U slučaju najnovijeg filma, SUTRA NIKADA NE UMIRE, mnogo je toga mirisalo na promašaj. Za režisera je odabran Roger Spottiswoode, autor koji u svojoj filmografiji ima zanatskih pluseva kao što U PLAMENU NIKARAGVE, ali i takvih grozota kao što je STOP OR MY MOM WILL SHOOT. Samo je snimanje bilo prava noćna mora - kineska je vlada u posljednji trenutak otkazala dozvolu, pa su producenti bili prisiljeni na brzinu tražiti lokacije u Tajlandu; režiser Spottiswoode je stalno ratovao sa scenaristima, a na angažman Terri Hatcher je bio gotovo fizički prisiljen. Članovi ekipe svjedoče kako je bilo sasvim normalno da se okupe na setu u 4 sata ujutro, a da u 2 sata popodne režiser nema pojma koji bi i kakav bi kadar snimio. Korištenje poznatih artikala u reklamne svrhe (koje je uspjelo pokriti budžet već prije same kino- distribucije) za mnoge je kritičare bila loša karma. Ipak, usprkos svih tih zlogukih predviđanja, SUTRA NIKADA NE UMIRE je simpatičan rutinski Bond.
Radnja započinje kada u Južnom kineskom moru dođe do incidenta u kojem je izmijenjena vatra između britanskog broda i kineskih aviona. Razbješnjela britanska mornarica šalje pojačanja pred kinesku obalu i svijet nekih 48 sati dijeli od izbijanja kreševa među nuklearnim silama. Britanska tajna služba, pak, primjećuje da su za neke detalje sukoba mediji u vlasništvu ekscentričnog mogula Elliotta Carvera (Pryce) bili upoznati još prije nego što se isti dogodio. Sluteći da bi sve moglo biti maslo megalomanskog tajkuna, M (Dench) tajnog agenta Jamesa Bonda (Brosnan) šalje da preko Carverove supruge i bivše ljubavi Paris (Hatcher) ispita nije li sve napravljeno u svrhu dizanja rejtinga. Bond će se u zmijskom gnijezdu susresti s kineskom novinarkom Wai Lin (Yeoh), koja je zapravo tajni agent.
Ljubitelji Bonda će nakon SUTRA NIKADA NE UMIRE moći sa zadovoljstvom ustanoviti kako se Bond uspio vratiti svojim korijenima. Nakon završetka hladnog rata doista nema potrebe izmišljati toplu vodu i Carstvo zla zamijeniti sitnim narko-dilerima (Dozvola za ubijanje) ili sitnim luzerima koji ispravljaju 50 godina stare krive Drine (Zlatno oko). Kao glavni negativci mogu ponovno poslužiti ekscentrični milijarderi megalomanskih ambicija, nalik na Goldfingera, Stroma i sličnu bratiju koja je zabavljala generacije Bondovih fanova 60-tih i 70-tih godina. A, moramo priznati, takvi gadovi su našoj generaciji mnogo više uvjerljivi, pa je Carver možda manje upečatljiv, ali njegova frapantna sličnost s Billom Gatesom i Tedom Turnerom može čak i zastrašivati.
Nakon što su scenaristi konačno pronašli uvjerljiv povod i način da tajni agent 007 spašava svijet, nije bio problem u priču smiksati sve sastojke tipičnog Bonda - furioznu akciju, lijepe žene, luksuz, egzotične lokacije i dr. - sve to začinjeno salonskom zafrkancijom. Brosnan, koji skida manire upravo takvog, šeretskog Bonda iz 70-tih godina, savršen je za tu ulogu i nakon još 2-3 filma bi mogao ući u legendu kao njegovi prethodnici Connery i Moore. U legendu, s druge strane, vjerojatno neće ući njegovi kolege u sporednim ulogama - Judi Dench kao "M" je previše mekana u usporedbi s Bernardom Leejem, iako oduševljene feminstkinje tvrde suprotno. Jedini koji koliko- toliko održava kontinuitet sa "zlatnim dobom" je vidno ostarjeli Desmond Llewelyn u ulozi "Q"-a, no iako je dobro vidjeti njegov dragi lik, radi dosljednosti je mogao biti njegov lik mogao biti zamijenjen nekim mlađim.
Od svih prethodnih Bondova, SUTRA NIKADA NE UMIRE najviše podsjeća na klasik 70-tih godina, ŠPIJUN KOJI ME JE VOLIO. Djelomično po nekim elementima radnje (način na koji negativac želi izazvati rat), ali najviše po tome što je Bondova cura njemu ravna po akcijskim sposobnostima. Michelle Yeoh, bivša mis Malezije, već se bila potvrdila kao akcijska zvijezda radeći s Jackiejem Chanom i njen angažman je stoga bio pun pogodak. Izmedju dvoje glavnih junaka gotovo da nije bilo nikakve seksualne tenzije (osim pred kraj, i to više radi ispunjavanja konvencija, nego radi same priče). Za Bondovu romantičnu partnericu izabran je netko drugi - Terri Hatcher, nama poznata po TV-seriji LOIS I CLARK - a njen lik je trebao pokazati "nježnog, suosjećajnog Bonda". Totalno prazni i bespotrebni lik, protiv čijeg se korištenja Spottiswoode tukao i rukama i nogama, srećom je likvidiran na sredini filma, da bi nas režiser uveselio briljantnom epizodom u kojoj se pojavljuje sjajni Vincent Schiavelli u ulozi otmjenog profesionalnog ubojice.
Čisto tehnički gledano, SUTRA NIKADA NE UMIRE predstavlja holivudsku rutinu u najboljem smislu riječi. Akcijske scene su sjajne, specijalni efekti također bez obzira na uobičajene probleme s zakonima fizike (katapult kao protuavionsko oružje i sl.), a osjeća se spektakularnost s kojom se publika 60-tih i 70-tih privlačila u kina. Jedini je problem pjesma Sheryl Crow, dosada možda najgora u svim Bondovim filmovima, koju ne spašava ni izvrsna najavna špica.
Ali, bez obzira na uobičajene nedostatke, možemo reći da nakon ovog filma Bond ne umire.
(c)1998 Dragan Antulov
Baza podataka, programiranje i HTML konverzija su Copyright (c)1999,2002 Krešimir Kos