UBOJITI VATROMET STRASTI

THIS WORLD, THAN THE FIREWORKS

• uloge: Billy Zane, Gina Gershon, Sheryl Lee, Rue McClanahan, Seymour Cassell, Will Patton, Richard Edson
• scenografija: Maia Javan
• kostimografija: Dan Moore
• fotografija: Tom Priestley Jr.
• montaža: Emma Hickox
• glazba: Pete Rugolo
• scenarij: Larry Gross
• režija: Michael Oblowitz
• proizvodnja: Largo, SAD, 1996.
• distribucija: UCD
• trajanje: 100 '

Kada netko spomene izraz "pulp fiction" prva je asocijacija, dakako, Tarantino. No, do pojave genijalnog Quentina,"pulp fiction" je bio izraz za ona književna djela pisana za najšire narodne slojeve, čiji je sadržaj bilo sve ono što su pisci lijepe književnosti smatrali ružnim. Jedan od najpoznatijih autora takve proze bio je i Jim Thompson, po čijoj je pripovijetci Tarantinov sljedbenik Michael Oblowitz snimio film.

Radnja započinje na Dan nezavisnosti 1926. kada malog Martyja i Carola zabavlja prizor u kojem njihov jebežljivi otac, bez odjeće na sebi, raznese glavu ljubomornom suprugu. Nije teško pretpostaviti da će njih dvoje završiti kao psihopati. Tridesetak godina kasnije Marty (Zane) radi kao reporter čikaških novina i, kada nagazi korumpiranim političarima na žulj, prisiljen je napustiti svoju 200 kg tešku suprugu i debelog sina te sreću potražiti u rodnom kalifornijskom gradiću. Tamo obnavlja incestuoznu vezu sa sestrom (Gershon) koja zarađuje za život kao prostitutka, usput ubije privatnog detektiva kojeg je angažirao Carolin bivši muž te, konačno, spetlja se sa seksualno frustriranom policajkom (Lee) ne bi li izmuzao novac od prodaje njene kuće.

Film noire u tarantinovskom stilu je koncept koji lijepo zvuči na papiru, ali Oblowitzeva izvedba na ekranu je sve nego lijepa. Stil glume, montaže, fotografije i scenarij su očigledno potekli iz kuhinje u kojoj je "suptilnost" zabranjena riječ. Rezultat ovakve ljute kaše je niz besmislenih događaja, vrijeđanje gledateljeve inteligencije (zašto bi se takav cakan kao Billy Zane uopće spetljao sa slonicom od 200 kg) i gomila antipatičnih likova. Billy Zane, po običaju, preglumljuje (mnogo je zanimljiviji kao pozitivac nego kao negativac), a Ginu Gershon, koju ni ranije nisam mogao smisliti (SHOWGIRLS) nakon ovoga jedva mogu podnijeti. Jedini spas ovom filmu, osim dobre jazz glazbe, trebala bi donijeti Sheryl Lee kao glumica s velikim G i, po svemu sudeći, restauriranim seksepilom. Ali nje ima premalo da bi se ovaj film mogao preporučiti ikome osim osobama s mazohističkim sklonostima..