THE STENDAHL SYNDROME (LA SINDROME DI STENDAHL)
Za razliku od samodostatnih Francuza, kinematografija naših prekojadranskih susjeda je tokom većeg dijela svog poslijeratnog postojanja umjesto uzora bila prirepak Hollywoodu, barem što se komercijale tiče (u umjetničkoj i političkoj sferi su, dakako, bili mnogo originalniji). Tako su npr. generacije kino-posjetitelja 50-tih i 60-tih narasle na "peplum" spektaklima po uzoru holivudske kinematoskopske filmove "veće od života", generacije 70-tih su se nasladjivale špageti inačicama popularnih vesterna, dok su one 80-tih šopale ramboidnim proizvodima na videu gdje su se kršni momci iz sicilijanskih i sardinijskih brda nastojali prodati za sinove Mississipija. Dakako, mada su zbog svoje neoriginalnosti ti proizvodi u pravilu bili inferiorni Hollywoodu, bilo je i onih autora koji su uspjeli nadmašiti svoje uzore. Dok je u svijetu vesterna to bio danas legendarni Sergio Leone, žanr horora je svojom inventivnošću obogatio Dario Argento. On već četvrt stoljeća radi filmove koji su količinom, naturalizmom i inventivnošću nasilja, kao i s atmosferom jeze superiorni najboljim uratcima Cravena, Carpentera ili Cronenberga.
Radnja njegovog najnovijeg filma se temelji na fenomenu kojeg je prvi opisao Stendahl u 19. stoljeću. Naime, često se dogadja da posjetitelji Firenze budu toliko dirnuti količinom umjetnina da zapadnu u kratkotrajnu psihozu u kojoj doživljavaju halucinacije. Na početku filma se to dogadja mladoj djevojci (Argento) koja nakon tog iskustva zapadne u amneziju. Pomaže joj ljubazni mladić po imenu Alberto (Kretschmann), ali će ona u hotelu shvatiti strašnu istinu o svojem identitetu. Naime, ona je policajka po imenu Anna Manni, član tima za hvatanje manijaka koji siluje i ubija žene. Ljubazni Alberto je, u stvari, manijak kojeg su pokušali uhvatiti i on je silovao Annu.
STENDAHLOV SINDROM je snimljen prošle godine, ali malo tko bi to mogao reći. Loša fotografija, predvidljiva i dosadna glazba Ennija Morriconea, a prije svega uobičajeno traljava sinkronizacija na engleski jezik učinila je da film izgleda mnogo stariji, primjereniji komercijali 80-tih godina. Usprkos tome, Argentov film ima i pozitivnih strana - njegova kći Asia je izrasla u dobru karakternu glumicu, sposobnu da s lakoćom dočara izuzetno složeni lik. Fino je dočarana i atmosfera užasa u predjelu velike ljepote. Na žalost, Argentov scenarij osim atmosfere nema dobru priču - u posljednjem dijelu je zbrzan i predvidljiv, tako da gotovo uopće nema nikakve napetosti. Ali, ljubitelji horora mu neće previše zamjeriti. Ionako je bolji od prosječnog holivudskog "slashera".
(c)1997 Dragan Antulov
Baza podataka, programiranje i HTML konverzija su Copyright (c)1999,2002 Krešimir Kos