Robert Altman je bez svake sumnje jedan od boljih američkih filmskih umjetnika, ali i lijep primjer tragičnog nesporazuma izmeĐu publike i kritike. Nakon što je bljesnuo svojih originalnim, svježim i vrckavim ostvarenjima početkom 70-tih (MASH, KOCKAR I BLUDNICA, NASHVILLE), proteklih je desetljeća tavorio snimajući samo sebi zanimljive i ostatku svijeta nerazumljive drame koje nije imao živaca gledati nitko osim snobova- kritičara. Godine 1992. to se naglo promijenilo kada mu je Hollywood, u jednom od trenutaka samoubilačke lucidnosti, dozvolio da ga satirički uništi u filmu IGRAČ. Tada su odjednom svi počeli govoriti o povratku starog majstora u prvu ligu, ali to je potrajalo kratko. Nakon vrlo dobrih KRATKIH REZOVA uslijedilo je ne baš malo razočaranje u PRET-A-PORTERU, da bi KANSAS CITY definitivno stavio točku na Altmanov labudji pjev.
Ovaj film ima djelomično poluautobiografski karakter, jer opisuje Altmanov rodni Kansas City u doba njegovog djetinjstva. Radnja se odigrava u predvečerje izbora 1934. godine. Gospodju Carolyn Stilton (Richardson), drogi odanu suprugu utjecajnog Rooseveltovog savjetnika, otima Blondie O'Harra (Leigh). Ne zanima je novac, nego je otmica samo dio očajničkog plana da se njen voljeni suprug Johnny (Mulroney) spasi iz ruku moćnog crnog gangstera Seldoma Seena (Belafonte) kojemu je bezuspješno pokušao ukrasti novac. Blondie nastoji natjerati Stiltona (Murphy) da upotrijebi svoje veze u notorno korumpiranom i s mafijom povezanom lokalnom aparatu Demokratske stranke kako bi ishodio Johnnyjevo oslobaĐanje u zamjenu za suprugu.
Nije prvi put da filmaši koriste svoj medij kako bi se nostalgično vratili u djetinjstvo, ali Altman nije Fellini, a ovo, na žalost, ipak nije AMARCORD. Neki bi drugi autor od ove priče napravio izuzetno zanimljiv triler (Tarantino, vjerujem, pravu poslasticu), ali ne i Altman. On film jednostavno mora zagušiti očajno sporim ritmom i svojim precjenjivanjem sposobnosti gledatelja da pohvata sve konce priče (pogotovo na početku). Film je prepun potpuno nepotrebnih likova i detalja, ali najviše iritira konstatntno bombardiranje jazzom koji svira cijeli film gotovo bez ikakve veze s radnjom. Pravo je mučenje gledati kako Joe cijeli film ostavlja Dicka na životu samo zato da bi ga (a i gledatelje) maltretirao besmislenim monolozima i iznošenjima svojih filozofskih i političkih stavova. S obzirom da se film pretvara u davež, zagušena je i više nego sjajna uloga Jennifer Jason Leigh, specijalistice za duševno poremećene ili traumatizirane likove, koja za promjenu glumi odlučnu ženu kojoj je uzor holivudska glumica Jean Harlow. U njenoj sjeni je i solidna Miranda Richardson, ali i Belafonte. I nakon dva sata gledatelj sa žaljenjem ustanovi kako mu je važnije da je film završio nego kako je uopće završio.
Ukratko, gledljivo ali umjetničkom samovoljom uništeno potencijalno remek-djelo.
(c)1997 Dragan Antulov
Baza podataka, programiranje i HTML konverzija su Copyright (c)1999,2002 Krešimir Kos