LA HAINE
Neki budući povjesničar bi, gledajući današnje holivudske filmove, mogao zaključiti kako je u ovom razdoblju svjetske povijesti najgore bilo biti crnac u Americi, odnosno da su patnje te etničke skupine gore od onoga što su npr. proživljavali Bošnjaci u srpskim logorima ili Kurdi pod Sadamom. Razlog za tako nešto jest nagla provala tzv. "black pack" filma koja je u eri klintonovske "političke korektnosti" nadvladala sirovi komercijalizam "blaxploitationa" 70-tih. "Black pack" autori često svoj eksplicitni politički angažman u stvari koriste kao jeftinu ispriku za sve neoriginalnije prikazivanje nasilja u crnačkim getima, odnosno pod krinkom brige za svoju etničku skupinu propovijedaju šovinističku mržnju prema bijelcima i Azijatima. Pri tome se, dakako, zaboravlja kako životne tegobe izgubljenih mladih ljudi u urbanom paklu nisu vezane isključivo za crnačke četvrti američkih gradova te da širom svijeta postoje mjesta nalik na Bronx (ili, kao u slučaju rodnog grada autora ovih redova, čak i gora). Nije stoga trebalo dugo da i Stari kontinent uzvrati udarac i dokaže kako može snimiti vlastiti "black pack" film, odnosno čak i poniziti umišljene zvjezdice poput Spikea Leeja i Johna Singletona. Najveće im je poniženje nanio francuski režiser Mathieu Kassovitz koji je na kanskom festivalu 1995. nagradjen Zlatnom palmom za režiju za svoju urbanu dramu MRŽNJA.
Za razliku od Hollywooda, koji kao u slučaju MRTVIH PREDSJEDNIKA, zna proizvesti gotovo nadrealne situacije, Kassovitz svoj film temelji na istinitim dogadjajima, te se uvodna špica sastoji od dokumentarnih snimaka nereda u pariškim predgradjima. Za razliku od američkih predgradja, u pariškim predgradjima ili, kako ih oni zovu, "satelitskim naseljima" umjesto dokone srednje i više klase živi gradska sirotinja, odnosno pripadnici manjina. Jednog od njih, mladog Arapa, je krvnički pretukao policajac što je izazvalo žestoki sukob s policijom. Junaci filma - mladići iz četvrti koji se, po uzoru na junake američkih filmova zovu "homeys" - su pripadnici različitih etničkih skupina koje povezuje siromaštvo, nedostatak životne perspektive te mržnja prema policiji i establishmentu. Njih trojica - arapski diler Said, crni boksač Hubert i židovski kriminalac Vinz - 24 sata nakon "tarapane" provode u besmislenom lunjanju po svojem kvartu, a potom po Parizu gdje Said pokušava sklopiti posao s dilerom iz viših društvenih slojeva. Njihovu odiseju dodatno komplicira činjenica da je Vinz, najnasilniji i najimpulzivniji medju njima, slučajno došao u posjed revolvera što u atmosferi nasilja tragediju čini gotovo neumitnom.
Odiseja trojice prijatelja je sjajna prilika za Kassovitza da u svojoj crno-bijeloj drami prikaže naličje moderne evropske "države blagostanja", odnosno njene nesposobnosti političkog, ekonomskog i kulturnog establishmenta da velikom broju omladine pruži ikakvu perspektivu ili poticaj za dalje napredovanje u životu. Trojicu prijatelja Kassovitz prikazuje kao, u suštini, dobre dečke, ali koji su, zbog pripadanja nižim društvenim slojevima prezreni, smatrani za huligane i kriminalce i uslijed nasilne reakcije prisiljeni na to da potonu u začarani krug kriminala i nasilja. Lijep je primjer za to Vinz, kojeg je odbacivanje od strane društva natjeralo da preuzme totalno pervertirani sustav vrijednosti u kojem se on ponosi time što je izbačen i škole i osudjen na zatvorsku kaznu. Kassovitz, pak, ne pada u klopku "političke korektnosti" i sebi dozvoljava da isto opravdanje dozvoli i policiji, čiji su pripadnici, iako u suštini dobronamjerni, prisiljeni na korištenje nasilja da bi preživjeli u urbanom paklu. Nedostatak filma je ipak prevelika Kassovitzeva tezičnost, odnosno stalno ponavljanje metafore o francuskom društvu kao čovjeku koji pada s vrha nebodera i stalno govori "za sada je sve dobro". Još jedan od nedostataka je pomalo nadrealna i isforsirana završnica koja u mnogo čemu kvari naturalistički dojam filma.
Kassovitzev rad je stilski naslonjen na školu američkog nezavisnog filma. Tu je crno- bijela fotografija, 24-satni format i cinema verite korištenje polunaturščika u glavnim ulogama (od kojih je posebno dojmljiv Vincent Cassell u ulozi Vinza). Ipak, možda najbolja posveta američkom nezavisnom filmu jest nedvosmislena posveta njegovom velikom guruu Tarantinu u formi zabavne digresijske sekvence u kojoj starac u zahodu priča crnohumornu anegdotu iz života u sibirskim logorima.
MRŽNJA, sasvim sigurno nije film kojeg treba ići u pogledati u kino radi zabave. Gledatelja, barem onog koji je u stanju progutati sirovu socijalnu dramu, će natjerati na razmišljanje. A ako je to, po svemu sudeći, bila namjera autora filma, može se reći da je Kassovitz uspio.
(c)1997 Dragan Antulov
Baza podataka, programiranje i HTML konverzija su Copyright (c)1999,2002 Krešimir Kos