KLUB SRETNIH ŽENA

THE JOY LUCK CLUB

• uloge: Kieu Chinh, Tsai Chin, France Nuyen, Lisa Lu, Ming Na-Wen, Tamlyn Tomita, Lauren Tom, Rosalind Chao, Christopher Rich, Andrew McCarthy, Diane Baker
• scenografija: Maysie Hoy
• kostimografija: Lydia Tanji
• fotografija: Amir M. Mokri
• glazba: Rachel Portman
• scenarij: Ronald Bass & Amy Tan (po romanu Amy Tan)
• režija: Wayne Wang
• proizvodnja: Hollywood Pictures, SAD, 1993.
• distribucija: Continental Film
• trajanje: 139 '

Odnedavno nepostojeću hongkonšku kinematografiju mnogi su u pravilu vezivali isključivo za od kritičarskog establishmenta po defaultu prezreni žanr akcije. Ali, i u tom ambijentu se našlo autora koji su sebe našli u suptilnijim formama kinematografskog izričaja. Jedan od njih je bio i Wayne Wang, koji je usprkos toga što je ime dobio po Johnu Wayneu, postao specijalistom za filmove koji su tematski i po stilu mnogo bliže "Santa Barbari" i "Marisol" nego egzibicijama Johna Wooa. To ga nije spriječilo da postane miljenikom Tarantinovih sljedbenika, ali prije hvaljenog niskobudžetnog DIMA okušao se u tipičnoj holivudskoj A-melodrami pod naslovom KLUB SRETNIH ŽENA.

Radnja se temelji na bestsleru kinesko-američke književnice Amy Tan (objavljen u "Algoritmu") i započinje u San Franciscu gdje se četiri postarije Kineskinje okupljaju u tzv. klubu sretnih žena gdje provode dane igrajući mah jong i pričajući svoje životne zgode. Suyen (Chinh), jedna od njegovih članica, umrla je te June, njena amerikanizirana kći (Na-Wen) dolazi preuzeti njeno mjesto. Tokom svojeg boravka saznaje da joj je majka željela ispraviti veliko zlo koje je bila učinila u Kini, a usput se upoznaje sa doživljajima njenih prijateljica koje su odrasle u Kini, te s doživljajima njihovih kćeri koje su odrasle u novoj domovini.

Dobri poznavaoci književnosti i kinematografije znaju kako spoj ta dva medija obično daje nezahvalne rezultate. Ali, izgleda da je Wangov film iznimka, odnosno, njegov je autor uspio ostati vjeran duhu književnog predloška i sačiniti zanatski savršen i emocionalno snažan film. Wang je svoju vještinu pokazao prvenstveno u tome što je cijeli jedan niz malih, gotovo beznačajnih vinjetica uspio složiti u jedinstvenu i dojmljivu cjelinu - postupak kojeg će s trijumfalnim rezultatima ponoviti u DIMU dvije godine kasnije. Osim Wanga, veliki doprinos filmu dala je i cijela jedna plejada kod nas gotovo nepoznatih azijsko-američkih glumica, od kojih je jedino "jače" ime Tamlyn Tomita, nama poznata po ulozi u KARATE KID 2 i SANTA BARBARI. Uz nenametljivu glazbu Rachel Portman, posebnom ugodjaju filma je doprinijela i briljantna fotografija Amira Mokrija, koja u kombinaciji sa živopisnim kineskim eksterijerima daje nezaboravne slike.

Dakako, KLUB SRETNIH ŽENA ipak nije film za svakoga. Mnogi će se požaliti da je film previše "ženski" i previše romantičan za ova cinična tarantinovska vremena. Ali, možda je i to ono što fali današnjem gledatelju - osjećaji umjesto onelinera.